Hotel Zagorje - predstava koja zaslužuje trajati

Postoje kazališne predstave o kojima unaprijed stvorite neku općenitu sliku, nisam čitao knjigu Hotel Zagorje, a da još niste vidjeli prve scene na pozornici...To se, otprilike, dogodilo meni. Rekao bih da me je iznenadio sam početak predstave sa Dijanom Vidušin (Ivana, ime autorice teksta) u osvijetljenoj dvorani koja smirenim tonom započinje priču o Vukovaru 1991. i hotelu u Kumrovcu gdje su se našli kao izbjeglice pretežito žene i manji dio starije populacije koji je mogao izaći iz grada.

U tom prvom dijelu, možda i 2/3 predstave mi slušamo i gledamo doživljaje tinejđerki (od 9 do 11 godina). One se igraju, čavrljaju o svemu i svačemu i prisjećaju se rasporeda prostorija u hotelu, koje vidimo projicirane u dubini pozornice. Tu je prije svega soba u kojoj su bili brat, majka i Ivana a koja je bila i kuhinja, dijelom kupaonica i spavaonica. Često se u svojoj razigranosti djevojčice sjete svojih očeva koji su ostali braniti grad. Već ovdje bih konstatirao da je takav režijski postupak Anice Tomić i suradnice na ovom autorskom projektu Jelene Kovačić bio pun pogodak jer nas je polako pripremao za završne sumorne scene (reminiscencije na pogubljenja, tragediju ljudi i grada) koje su se dale naslutiti u nekoliko kraćih sekvenci u "svijetlom dijelu predstave". Ivana Bodrožić i piše na taj način "nepretenciozno, s prividnom lakoćom...izbjegavajući patetiku i sentimentalnost pa i ljutnju, već je to pismo analitično, neposredno i duhovito". I to jest fascinantno. To je ono što me impresionira u ovoj predstavi, jer usprkos traumama (otac je poginuo u gradu i nema posmrtnih ostataka -zapravo vodi se pod NESTALI...) i godinama starosti koje to ne bi smjele moći podnijeti, Bodrožička je izbjegla patetiku i uspjela pisati kao objektivni promatrač.

Autorice (Tomić i Kovačić) koriste sinestezijske postupke. Tako su se "... i u ovom slučaju odlučile za strukturu koja dopušta skokove iz materijala romana u njegov komentar, prelaske iz dramskih prizora u plesne...odlaske iz svojevrsnog stand-upa u ironični reality show i natrag. pretapanje dokumentarnosti i fikcije" (Dubravko Mihanović). U takvom razmišljanju tinejđerice na mahove postaju odrasle osobe i vraćaju se ponovno u svoje djetinjstvo. Važne su i uloge majke, bake i tete koje također svjedoče o prepoznatljivosti prostora i događanja u hotelu Zagorje i domicilnom gradu Vukovaru.

I to jest fascinantno. Iz programske knjižice citiram jednu važnu komponentu ove predstave u razmišljanju književnika Marka Vešovića: "Mene su, naime, dječije i ženske patnje, njihov govor, najteže potresli u ratu. jasno je zašto dječiji, ali me začudilo što sam bio jako osjetljiv na žensko iskustvo, ženski govor. Valjda se iz ženskog ugla oštrije i jasnije vidio čitav taj užas. Ženski senzibilitet je nešto kao osjetljiva fotografska ploča na kojoj se bolje OTISNULO naše ukupno iskustvo. Hotel Zagorje je ženska predstava u najboljem smislu te riječi. Ivana Bodrožić tekst, spomenute autorice projekta/predstave Anica Tomić i Jelena Kovačić, glumice Dijana Vidušin, Ksenija Pajić, Perica Martinović, Bojana Gregorić Vejzović, Ivana Roščić/ Lana Meniga, Antonija Stanišić Šperanda, Ivana Bolanča i Tena Nemet su ovaj teret iznijele na impresivan način. Završni intervju vodi Đorđe Kukuljica ali i režijski i konceptualno on (glumac)Hotel Zagorje ostaje po strani.

Na završetku pohvale, još jednom, cijelom glumačkom ansamblu, briljira Dijana Vidušin, i pohvale autoricama koje su ovo djelo postavile na pozornicu još davne 2020., u međuvremenu covid i obnova kazališta su bitno smanjili broj izvedbi ali Hotel Zagorje zaslužuje biti na repertoaru još bar nekoliko godina.

PHOTO: P.R Gavella

Vjekoslav Madunić