Sigurna kuća - Sudbina žena oduvijek
- Vjekoslav Madunić

- Nov 8
- 3 min read

U Gavelli je 24.listopada premijerno održana predstava "Sigurna kuća"autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić prema romanu književnice Marine Vujčić. Predstava je to o nasilju nad ženom koja završava ubojstvom supruga zlostavljača. U realnom životu u Hrvatskoj neusporedivo više je stradalo žena u femicidima nego li muškaraca. Prisjećam se događaja iz sredine 90-tih kada je zlostavljana žena, Ana Magaš, ubila svoga supruga. Dugo je trebalo "zgroženoj" patrijarhalnoj sredini da odgonetne kako je to bilo moguće. U ovoj predstavi Marina Vujčić vrlo zorno slaže kockice tog užasnog mozaika zlostavljanja. Od uvodnog prizora u kojoj Ladina ( Dijana Vidušin) obitelj (Ksenija Pajić, Filip Šovagović i Lana Meniga) upoznaje budućega zeta Lončara (Enes Vejzović) u veseloj atmosferi prožetoj optimizmom preko cijeloga niza bračnih prizora do konačnog razrješenja i ubojstva zlostavljača.
U uvodnom dijelu autorski dvojac je posegnuo za desetak povijesnih reminiscencija u fotografijama koje govore o zlostavljanju i strahu žena. Od talijanske slikarice iz 17. stoljeća Artemise Gentileschi i njezinih slika: Suzana i starci iz 1610., Judita ubija Holoferna 1612. - 13., Danaja 1612. i završno Autoportret kao alegorija slikarstva 1638. do Regine Jose Galindo i njezinoga djela Aparicion iz 2020. - 2025. godine.

Lik Lončara, zlostavljača, nije plošan. On je čovjek bez stabilnosti ogorčen događajima u svojoj porodici koji se predstavlja u različitim društvenim situacijama kao obrazovan čovjek, ugledni propfesor, dobar poznavatelj vina u društvu. Međutim, u razgovorima i postupcima prema supruzi u svoja četiri zida polako otkrivamo bolesno ljubomornog, posesivnog zapravo poremećenog čovjeka. Ladi treba vremena da shvati s kim uistinu živi. Nekoliko pokušaja da se izvuče iz te nesnosne situacije završavaju neuspjehom. Sve do trenutka dok se na vratima stana ne pojavi policija nakon što je nesretna žena , ovaj puta tražeći pomoć u sigurnoj kući, ostala još jednom nezaštićena jer više mjesta u kući za nju nema...U finalu u obračunu Zlostavljača i Zlostavljane pobjeđuje "slabiji spol" Lada ali tako da je primorana ubiti muža.

Redateljica Ankica Tomić navodi u knjizi predstave: "Intimna priča Lade Lončar...nije iznimka - ona je simptom. Lada je ogledalo jednog sustava, jedne strukture, jednog društva koje ženu još uvijek najčešće stavlja u poziciju srama i straha, a time i šutnje...Najveći izazov bio je pronaći kazališni rječnik i odraziti ga mizanscenom, istovremeno krhkom i snažnom, kao što su to i priče žena."
O društvu, ustanovama i reakcijama najbliže okoline u slučaju zlostavljanja Tomić navodi: "Paralelno s Ladinom intimnom pričom pokušali smo graditi i širu sliku: institucije, susjedi, policija, socijalna služba - svi su oni dio tog sustava. Njihova nesposobnost, sporost, tromost, ponekad i nesnalaženje, ono su što oblikuje Ladinu realnost.
Ovo je snažna predstava po odličnom tekstu Marine Vujčić i jednako dobroj režiji Ankice Tomić koja je dijelom proizašla iz autoričinih iskustava nakon višegodišnjega bavljenja tom tematikom. Njezinom angažiranošću u borbi za ženska i općenito ljudska prava. Jedna je od osnivačica inicijative #Spasime koja je uvodila temu obiteljskog nasilja u javni prostor.

Ulazeći u predvorje Gavelle, idući prema blagajni našao sam se u začudnoj situaciji. U tom trenutku svugdje uokolo vjerojatno dvadesetak osoba bile su samo žene. Na predstavi muški rod je predstavljalo nas manje od 10% gledatelja. Hoću reći da bi ovo djelo trebao vidjeti bar podjednaki broj ljudi oba spola jer ovo nije samo "ženska predstava" (autorska trojka su žene), dapače univerzalna je i govori o univerzalnom gorućem problemu femicidu/ zlostavljanju kod nas i u svijetu. Citirao bih misao Margaret Atwood da je ženama najveći strah da će ih muškarci ubiti, a muškarcima da će ih žene ismijati, koja govori sve o odnosima moći i snazi patrijarhata. Još i danas žene su građani drugoga reda a stanje stvari podržavaju crkva i njezin alter ego patrijarhat.

Predstava je ostavila duboki emocionalni trag na nas te večeri. Jedna žena nekoliko stolica dalje je potiho plakala u tišini publike. Taj jecaj se stopio sa završnim događanjima na pozornici kada smo slušali pojačane jecaje protagonistice. I na kraju ali ne kao posljednje u ovom prikazu je briljantna gluma Dijane Vidušin u svim segmentima njezine uloge, odličan Enes Vejzović kao bračni partner i ostatak 11-estero člane postave koji je doprinio da Sigurna kuća bude velika predstava.
Foto: Gavella




Tvoj prikaz predstave “Sigurna kuća” prenosi snažnu atmosferu i jasno pokazuje koliko je tema nasilja nad ženama bolna i aktualna. Posebno mi se svidjelo što si povezao kazališnu priču s povijesnim i društvenim kontekstom — od Artemise Gentileschi do inicijative #Spasime. Time si pokazao da ova predstava nije samo umjetnički čin, nego i društveni alarm.
Dodao bih da je važno što si naglasio univerzalnost teme: nasilje nije “ženska priča”, nego društveni problem koji traži zajedničku odgovornost. Tvoj komentar o malom broju muškaraca u publici otvara pitanje koliko smo spremni suočiti se s vlastitim ulogama u održavanju patrijarhalnih obrazaca.
Posebno dojmljiv mi je opis završne scene i reakcije publike — suze koje se stapaju s jecajem protagonistice. To pokazuje da kazalište…