Prizren i Velika Hoča

Sinan pašina džamija u noći

Napuštamo Sjenicu i zlatiborski okrug u kojemu smo boravili dva i pol dana i krećemo po Pešterskoj visoravni prema graničnom prijelazu Brnjak na granici sa Kosovom. Na putu smo novinarka E-stvarnosti Ljiljana Stojanović i ja. Vožnja po Pešteru krajem rujna je ugodna izmjenjuju se zeleni proplanci i udoline. Prolazimo selima poetičnih imena Raždaginja, Bioc, (ovdje smo rendžer Sabahudin i ja bili dan ranije pogledati katune po velikoj kiši), u ovome trenutku svijetloga neba i zelene panorame. Slijede Karajukića bunari, Boroštica, Ljeskova, Đerekare pa Tutin grad sa preko 10 000 stanovnika a cijela općina, okrug ima oko 35 000 ljudi. U Tutinu se na svakome koraku grade velike zgrade koje se i ne uklapaju u ovaj lijepi planinski kraj. Tutin je kao i Sjenica oduvijek bio stočarski kraj a u posljednje vrijeme sve više i turistički. I ima se što vidjeti u ovoj još uvijek divljoj ljepoti izvan gradske aglomeracije. Slijede dva sela sa završecima na samoglasnik e - Ribariće, Veseniče i uskoro stižemo na granični prijelaz Brnjak. Nema gužve odmah smo na redu i nakon srpskog policajca kosovski graničar me upućuje na vađenje papira za osiguranje auta na području Kosova. Radim i tu formalnost jer u sada elektroničkoj zelenoj karti ja to imam. Kako ništa ne košta mirim se sa situacijom.

Jezero Gazivode

Vozimo se vijugavom cestom uz akumulacijsko jezero Gazivode te na par mjesta iza ograde vide se oklopna pješadijska kola. Uskoro stižemo u prvi veći grad Skenderaj / Srbicu a pola sata kasnije

prolazimo i Drenas / Glogovac. Cesta je dvotračna u svakom pravcu sa puno kružnih tokova. Put nas je dalje vodio na Prištinu i kako nismo vidjeli nikakvu oznaku za tranzit, obilazak završismo u centru grada. Ni u povratku nije bilo bolje što se tiče oznaka jer od Prizrena do Prištine i dalje vodi autoput ali bez jasnih upozorenja gdje se može zaobići centar grada i nastaviti dalje. Navodno je oznake radilo hrvatsko poduzeće ali mjesta su odabirali domaćini. Put do Prizrena je prošao dobro po solidnoj autocesti.

Panorama Prizrena

Stara česma u pješačkoj zoni

Prizren je smješten u podnožju planine Šare visine 2748 metara koja se proteže i na sjeverozapadni dio Sjeverne Makedonije i manjim dijelom na istoku Albanije. Naselje postoji još od Ilirskih i Rimskih vremena. Sjedište bizantijske biskupije postaje 1019. i tijekom kasnije Osmanlijske vladavine od 1455 do 1912 bio je kulturni i administrativni centar šire regije. U 14. stoljeću Prizren je bio glavni grad srednjovjekovne srpske države i mjesto kovanja vlastitog novca. 1878. godine ovdje je osnovana Prizrenska liga koja je bila politički začetak albanske nacionalne svijesti o samostalnosti.

Grad je to koji je po statističkim podacima iz prošle godine imao oko 148 000 stanovnika.

Mi smo bili smješteni u Mint-u malom skromnom ali simpatičnom hotelu sa vrlo ljubaznim osobljem Adrienom i Albinom koji su nam u svakom trenutku bili na raspolaganju. Hotel se nalazi u centru u ulici Pal Paluca nasuprot katoličke katedrale Gospe od Neprestane Pomoći koju je sagradio Dario Bučareli krajem 19.stoljeća a pripada Prizrensko - prištinskoj biskupiji. To nam je omogućilo da za nekoliko minuta stižemo u pješačku zonu gdje je na maloj površini načičkano na desetke restorana, kavana, slastičarnica, zlatarnica... Na tako skučenom prostoru vrlo blizu su crkva sv.Đorđa , Sinan pašina džamija, Katolička katedrala,stari Kameni most, Pravoslavna Bogoslovija sv. Kirila i Metoda u kojoj su učenici bili kasniji srpski patrijarsi: Varnava, Gavrilo, Pavle i Irinej,

Bogoslovija

.

Katedrala Gospe od Neprestane Pomoći

U prvoj večernjoj šetnji nismo odoljeli gastronomskom zovu jednoga od najpoznatijih restorana "Beska"u ulici Shadervanit koji u impresivnoj unutrašnjosti ima galerije i fontanu u sredini. Kako je bilo ugodno toplo sjeli smo vani na terasu. Ponuda je bogata i teško se odlučiti za jedno jelo. Ja kombiniram Qofte dhe qebapa / mesne okruglice i Suxhuk / kobasicu sa šopskom salatom. Ljiljana, koja voli lakša mesa, naručila je Sallat pule / piletina i sezonsku salatu. Uz ukusno jelo pili smo tri različita vina (pakovanje 1.75 dl) merlot, tamjaniku i chardonnay iz Orahovice. Ljubazni konobar ponudio je i desert pa smo iako već puni hrane uzeli Bakllavu i Tiramisu. Ukupna cijena od 33 eura je vrlo solidna s obzirom na broj jela i pića.. Sutradan smo u maloj burekdžinci "Bash burek&Donor" koja je vrata do Beske pojeli ukusne bureke, jogurt i kefir. Mala radnja je očito i popularna, znači kvalitetna, jer je za tih pola sata prošlo dosta ljudi koji su kupovali ili sjeli i jeli poput nas ispred Baš bureka...

Okruglice i sudžuk

Centar grada je lijepo uređen sa pješačkom zonom u kojoj smo pronašli nekoliko kafića koji nude klasičnu tursku / balkansku crnu kavu sa rahatlukom. U jednom od brojnih dućana u ulici velikog glumca Bekima Fehmiu-a kupio sam leblebiju, pistacio / pravu tršlju i neke zamamne bombone kojima je obilovala šarena tezga. Zaista su ti dućani sa desertima neodoljivi sa bogatom ponudom. Posjetili smo i jednu aščinicu preko Bistrice u kojoj smo jeli jednostavna a ukusna jela Ljiljana gulaš a ja grah koji je ondje naravno pasulj. Jako volim aščinice posebno sarajevske a sa svojom originalnom ponudom, posebno različitim dolmama, siguran sam imali bi vjerne gastro goste u Zagrebu.

Dućan u ulici Bekima Fehmiua

Majka Tereza

U neposrednoj blizini hotela je Muzej, na dva kata, majke Tereze koja je rođena u Skoplju 1910. ali je na cijelom ovom području i mnogo šire bila poštovana zbog svog misionarskoga rada u Indiji. U prostoru muzeja koji je i kulturni centar, uz stalni postav, održavaju se umjetnički programi, promocije, edukacijske radionice za djecu i drugi kulturni događaji. U Calccuti 1950., majka Tereza je osnovala katoličku redovničku zajednicu Misionarke ljubavi koja je brinula o najsiromašnijem dijelu stanovništva. Za svoj rad nagrađena je Nobelovom nagradom za mir 1979.godine. Katolička crkva ju je proglasila Blaženom 2003. a papa Franjo 1916. majku Terezu proglasio je svetom... Velika žena kojoj su i u Prizrenu odali počast otvorenjem ovoga muzeja u veljači ove godine.

U Prizrenu je više značajnih pravoslavnih hramova i objekata: Crkva Bogorodice Ljeviške, Saborni hram sv. Đorđa, manastir Sveti Arhangeli na istočnom izlazu grada i Bogoslovija (Srednja vjerska škola) osnovana u 19. vijeku.

Crkva majke Božje Ljeviške

Bogorodica Ljeviškka

Crkvu majke Božje Ljeviške podigao je kralj Milutin u 14. stoljeću (1307.) na temeljima starije pravoslavne crkve iz 10 vijeka. Hram je bio sjedište episkopa Prizrenskog kroz povijest te spomenik kulture UNESCA. Freske su radili najvrsniji solunski majstori Mihailo i Evtihija iz radionice Astrapa. Na priprati crkve na dva kata stoji natpis da je glavni arhitekt hrama bio Nikola. Crkva je temeljito obnovljena 1950. kada su se ponovno mogle vidjeti freske jer je oko 160 godina bila džamija (Džuma džamija) a zidovi su bili prebojani vapnom. 2004. teško je stradala od strane Albanaca u etničkim nemirima i spaljena. Obnovu je potaknuo UNESCO 2006. kada je obnovljen veći dio fresaka i unutrašnjosti ali ikonostas i dio fresaka još čeka obnovu.

Saborna crkva sv.Đorđa

Saborna crkva pogled izvana

Saborna crkva sv. Đorđa sagrađena je u drugoj polovici 19.stoljeća (1887.) i postala je središte Eparhije Raško - prizrenske. Sveti Đorđe je trobrodni hram a podigli su ga idejom i novcem i upornošću, jer je trebalo dobiti dozvolu od turskih vlasti, prizrenski trgovci. Ova crkva je stradala 2004. praktički spaljena i razrušena do temelja. Obnova je počela koju godinu kasnije i završena 2010. Srpski patrijarh Irinej je rukopoložio Teodosija za Vladiku Raško - prizrenske Eparhije a 2012. godine generalni sekretar UN -a Ban Ki - moon je posjetio obnovljenu katedralu odnosno Sabornu crkvu. U krugu Saborne crkve nalaze se i stara crkva Runovića, Vladičanski dvor i crkva sv.Nikole iz 14. stoljeća koju su podigli vlastelini Dragoslav i Bela Tutić. Umjesto ikonostasa tu je ikona Bogorodice Odigitrije prenešena iz Majke Božje Ljeviške.

Manastir Sveti Arhangeli

Manastir Sveti Arhangeli je zadudžbina cara Dušana sagrađen 1352., razrušen početkom 17. vijeka

1615. a od toga materijala sagrađena je Sinan pašina džamija u Prizrenu. Smješten je izvan grada u kanjonu rijeke Bistrice. Prije devet godina (2016.) započela je obnova koja uz velike prepreke još traje. Ovdje je bio sahranjen car Dušan, grob je još tamo, ali su ostaci preneseni sredinom 20.stoljeća u crkvu sv.Marka u Beogradu. Arhangeli su oduvijek imali prenoćište a imaju ih i danas..Prekrasna priroda, rijeka protiče kraj manastira, a na brdu iznad je tvrđava Višegrad.

Sinan pašina džamija

Te iste 1615.godine koja je bila kobna za Arhangele sagrađena je velebna džamija u centru Prizrena Sinan paše. Sofi Sinan je bio otomanski albanski paša koji je potaknuo gradnju a materijal je donošen sa ruševina Arhangela. Džamija impresivno izgleda izvana i iznutra gdje se na zidu nalazi natpis Đenet misali koji u prijevodu znači "slična Raju". Zanimljivo je, da kada je srpska vojska ušla u Prizren 1912. i kada su postojale ideje da se vrati "milo za drago" tj. da se sruši džamiju, to nije dozvolilo lokalno srpsko stanovništvo. Inače danas je u gradu preostalo 237 Srba a prema popisu iz 1981. bilo ih je 11 651. U tom popisu iz 1981. uz veliku većinu Albanaca bio je značajan broj Jugoslavena, Muslimana, Turaka...

Najstariji Kameni most

Posebno lijepo Prizren izgleda noću sa osvijetljenom Sinanovom džamijom, nedalekim Kamenim mostom, brojnim lokalima i dućanima od zlatarnica do prodavaonica slatkiša. Znamenita je Kaljaj tvrđava iznad grada a među brojnim drugim džamijama ističe se svojim značenjem Bajrakli džamija i više nekadašnjih hamama. Grad u koji sam poželio ponovno doći.

Vinar Srđan Petrović

Završila su i dva dana u nekadašnjoj carskoj prijestolnici i značajnom kulturnom centru na Kosovu. Put nas dalje vodi u metohijski dio gdje se nalazi najznačajnije mjesto sa velikom većinom srpskoga stanovništva poznato po vinogradarstvu i vinarstvu - Velika Hoča. Srđan Petrović, naš domaćin kod kojega smo prenoćili, upoznao me detaljno sa svojom proizvodnjom i nekoliko najvećih vinara u selu u kojemu se danas kao stoljećima prije uzgaja vinova loza i proizvodi vino. Petrović je visoko obrazovan čovjek sa širokom kulturom. Završio je specijalistički studij - smjer Vrenje na Tehnološkom fakultetu u Novom sadu. Ovaj inženjer voćarstva i vinogradarstva vodeći je vinar u Velikoj Hoči. Sada obrađuje dva hektara na pozicijama Senjane, Carina, Babin dol, Ribnik i Kamenik i posebno njeguje crne sorte: vranac, prokupac, game a od bijelih smederevku i graševinu.

Petrovićevo Carsko vino

Diči se, a to priznaje i struka, sa Carskim crnim koje je odležavalo u barik bačvama. U vrijeme našega dolaska pekla se i rakija iz njegovih voćnjaka (3 ha šljiva i 2 ha dunja). Srđan je šesta generacija u ovoj vinarskoj obitelji. Njegov otac je bio među prvim školovanim vinarima na Kosovu i Metohiji. Petrovići imaju pisanu potvrdu i dozvolu sultana Mehmeda 5. Rešada od 24.11 1911. g. kojom im se daje pravo uzgoja trsova i prodaje vina. Goste primaju u hostelu u kući koji ima 20 - etak ležaja, priređuju hranu i manja slavlja u svojo kušaonici i dvorištu. Rekao bih da su Srđan i obitelj vrijedna i uspješna familija.Djeca završavaju fakultete u Kosovskoj mitrovici - Filozofski kćerka a najmlađi sin je ove godine upisao Medicinu.

Vinski muzej u Hoči

U selu je i vinica manastira Dečani koji posjeduju 25 hektara zemljišta. Tradicija uzgoja vinove loze na ovom području seže sve do 12.stoljeća (prvi zapisi su u povelji sv.Nemanje iz 1198.godine). U selu, koje je do 1999. imalo oko 2000 stanovnika sada ih je oko 700, svi su poljoprivrednici a najviše se bave vinogradarstvom proizvodnjom vina i prodajom grožđa. Petrović mi nabraja samo nekoliko najvećih, pored njega, Brkić na 1.2 ha proizvodi 10 tisuća litara, jasno u dobroj godini , Đuričić oko 8 000, značajne količine imaju Manitašević, Nakalamić, Micić...On sam misli povećati nasade sa sve popularnijim Piwi sortama (zbog otpornosti na bolesti) i stolnim grožđem koje ima dobru cijenu. U selu je otvoren Muzej vinarstva u 2023., još se dovršava, sa lijepim velikim dvorištem koje u lijepim danima naročito ljeti okuplja omladinu i druge stanovnike.

Unutrašnjost kušaonice vinarije Petrović

Hoča je kroz povijest bila jak duhovni centar pravoslavnog stanovništva. Ondje je 13 crkava a posebno je uz starije sv.Jovana Krstitelja iz 14. stoljeća i Svetog Stefana, značajna crkva sv.Nikole koju je freskama oslikao Josif iz Lazaropolja.

Na kraju moga turističko - edukativnog putovanja od Novog Pazara preko Sjenice pa Prizrena i Velike Hoče, uz niz zanimljivih i srdačnih susreta sa Albancima i Srbima mogu poželjeti a mislim i raditi na tome, da se vratim tamo već dogodine.

Sinan pašina džamija

Foto: Ljiljana Stojanović

Vjekoslav Madunić

Velimir Mihailović