Otok Lastovo je drugu godinu zaredom moja turistička i novinarska preokupacija. Pitaju me što ima ondje da si dvije godine zaredom a po treći puta ukupno otputovao gotovo do pola Jadranskoga mora. Takvima odgovaram pođite i vi pa ćete vidjeti... Ja bih rekao jednom Lastovac/Lastovljanin uvijek Lastovac.
I po treći puta sam boravio u hotelu Solitudo na krajnjem zapadu otoka nposredno uz otok Prežbu u blizini maloga mosta koji ih povezuje. Rekao bih da zbog toga hotelski gosti imaju odlične mogućnosti koristiti plaže u Malom lagu (jezeru), Jurjevoj luci, kilometarske šetnice sa obje strane obale, obližnje vrhove koji su dostupni planinarskim stazama.Zbog toga su ondje vjerni gosti Slovenci koji dolaze u svim razdobljima ljeta, posebno u rujnu, zatim naši i Talijani u kolovozu. Ovaj hotel i otok kao takav godinama pohode umirovljenici i planinari kao najčešći gosti. Ove godine sam razgovarao sa novim direktorom Željkom Hercegom, koji me je obavijestio da je sezona bila uspješna sa oko 9500 noćenja u 72 sobe koliki je kapacitet hotela. Inače, dugi niz godina ,do ove, direktor je bio Željko Kurta o kojemu Lastovljani lijepo govore.
Hotel je sagrađen 1981. i u to doba bio je jedan od ljepših na otocima. Posebnost objekta su dvije velike terase unutarnja i vanjska koje zajedno mogu ugostiti preko 300 ljudi. U to doba, početkom 80-tih, bile su popularne terase sa "živom" glazbom za ples. I za moga boravka izmijenile su se dvije brojne grupe jedna iz Slovenije i gotovo stotinu gostiju iz Međimurske županije. U toku ljeta organizirano je već tradicionalno učenje argentinskoga tanga što već godinama uspješno radi učiteljica Dajana Smoljo. U organizaciji Parka prirode Lastovo tijekom ljeta održano je više manifestacija kao stare igre plivanja, potezanje konopa i slično. Rekao bih starinski, idilično za one koji to vole i cijene na mirnom otoku Lastovu. Kao gost zahvaljujem se personalu od bračnog para Pamučar do ljubaznih mladih konobara Ivani, Igoru, Nikoli, recepcionerki Tijani, direktoru i svim ostalima koje nisam spomenuo uključujući vozača Antu koji je uvijek na usluzi hotelskim gostima
.
Posebno bih istaknuo odlične večere u kojima je svakoga dana bilo moguće odabrati ribu: oslić, brancin, orada, škarpina, papaline...rijetko gdje je takva ponuda u polupansionu. Solitudo može uz renovaciju u zimskim mjesecima dočekati početak nove sezone i potrajati još 43 godine u novom ruhu. Vjerujem da će tako i biti.
Na cesti prema Ublima izdignuta je sa velikom terasom ,sa odličnim pogledom na zalazak sunca, konoba Pece koja je u svojim počecima 1987. bila pizzeria koju su vodili Natalija i Kruno Ivelja a nakon tri desetljeća vode ju sestra Ana i brat Stipe njihova djeca. Ali su tu i dalje otac i majka a toj uspješnoj četvorki se pridružio glavni kuhar (danas se to kaže Chef) Tonko Pavličević. Probao sam za hladno predjelo Pršut od tune u košarici od parmezana na velikoj posteljici od rukole, cherry paradajza, šparogama obogaćenih motarom, kaparima, mariniranim lukom, bosiljkom...(18 eura). Ovo jelo je dovoljno za cijeli obrok a upravo idealno količinski, jer je tuna zasitna, za podjelu između dvije osobe. Tuna je bila slasna, prvi puta sam je jeo na taj način, svi prilozi u salati su imali svoju svrhu a meni je osim uvijek dragih kapara posebno odgovarao marinirani luk (kapula). Za glavno jelo sam na tanjuru dobio 4 poveća medaljona grdobine omotane pancetom na ražnjiću (bila su mi dovoljna dva komada) uz preljev od bosiljka i češnjaka . Sve zaokruženo sa soli u crnom vinu (cijena 30 eura).
Grdobinino meso je vrhunska delicija, to se pokazalo i ovdje a panceta je dala dodatnu slast sa malo masnoće i svojim karakterističnim okusom. Kako sam već govorio o količini ako je dvoje, dvojac podijelilo tunu onda je i tu pola porcije dovoljno da ostane malo mjesta za desert. A ja sam za desert odabrao čokoladni sufle sa vanilija sladoledom koji je dobro popratio gornju gastronomsku priču.
Uz jela pio sam domaću otvorenu maraštinu i plavac mali iz Vinopolja o kojima vinogradarski i podrumarski brine otac Kruno. Jelovnik je vrlo bogat tako da se može dobiti desetak i više različitih pizza, meso sa žara uključujući biftek i ramstek, tjestenine (njoki i pljukanci) rađeni u restoranu i cijeli niz toplih i hladnih predjela... Ova konoba je jedno od onih mjesta gdje ćete sigurno dobiti vrijednost za svoj novac. A vjerujem da će Ana, završila pomorski menađmeni i brat Stipe diplomirani ekonomista, znati dobro bordižati opasnim gastronomskim vodama. Sada im ide od ruke.
Na Lastovu uvijek odlazim do vinara. Prošle godine bio sam kod Rončevića, Šarića i Pavličevića Vele. Kako sam ondje boravio na završetku berbe uspio sam pronaći u obavezama Vele i Lukše Hropića sat vremena za druženje uz čaše vina. Lastovljani stoljećima proizvode vina koja su mogli do kraja 80-tih plasirati u svojoj PZ Lastovo u impresivnoj vinariji u središtu mjesta Lastovo. Danas su već spomenutih četvorica vinara na tržištu i ono što je dobro u toj vinskoj priči u više otočnih restorana koje sam posjetio drže njihova buteljirana vina maraštinu, plavac a specifično i Dubrovačku malvasiju Ivana Pavličevića i grka Lukše Hropića.
Kod Pavličevića osim domaćina dva Ivana i gospođe Merice pridružio mi se prvi privatni detektiv u Hrvatskoj Njegoslav Blažek Sova. Kušali smo Rukatac i Dubrovačku malvasiju iz 2023. i Plavac iz 2022. Saznao sam da je i kod njih berba ove godine bila 3-4 tjedna ranije. Malvasija koje Pavličevići imaju oko 4000 trsova brana je 28.kolovoza a plavac 12.9. Bio je manji urod,zbog temperature stradao je cvijet, no godinu prije ali je kvaliteta odlična. Priča mi Vele da je usred ljeta dva puta okopao vinograd motikom i traktorom da bi pomogao lozi. Kada smo se spustili u podrum Vele je još jednom toga dana izmiješao trop dok smo mi kušali iz bačava.
Pavličevići su mali proizvođači sa dobrim vinom i plasmanom. Volio bih da se Ivan mlađi u idućim godinama još više posveti vinarstvu, ima svoj posao, jer po rezultatima može postići samo više. Ako ima volje i takve planove. Merica nas je ponudila "sirom od dunje" kotunjatom koju smo na kraju inzistirajući, nema je puno, Blažek i ja kupili.
Hropić je najmlađi od spomenutih vinara sa lijepom perspektivom da za koju godinu kada poveća površine vinograda, već je u tom poslu, bude na samom vrhu ne otočnog već i južno dalmatinskog vinarstva. Završio je Agronomiju u Zagrebu sa diplomskim radom na autohtonoj maslini piculji sa ovoga otoka ali je njegova ljubav prema vinu i vinarstvu rasla u čestom druženju sa Matejom Jovanovim u Zagrebu i njegovim ocem Jankom u PZ u Čari koji je nažalost preminuo početkom ove godine. Kada se vratio sa studija i odlučio posvetiti vinarstvu imao je od nekadašnjih 3500 obiteljskih loza ostatke oko 500 loza rukatca/maraštine.
Od 2016/17 zasađivao je nove trsove, najviše 4000 grka, 1000 rukatca i oko 700 loza CS-a i merlota što čini ukupno današnjih 6500 loza. Već priprema terene za novu sadnju najviše grka. Rekao je da ga čekaju još dva velika posla izgradnja podruma i kušaonice na sadašnjem Didovom posjedu u selu. Ne sumnjam da će to ovaj mladi čovjek sa samo 33 godine i nedavno rođenim djetetom i uspjeti. Tada će i njegova žena učiteljica moći biti uključena u veliku obiteljsku vinarski priču. Hropić sada u asortimanu ima grka, maraštinu/rukatca, Cuvee crni, rose. Ističe iskustvo iz djetinjstva kada je sa djedom Lukom kao dijete često bio u vinogradu i zavolio i vinograd i vinarstvo. U dva dobra restorana Tritonu (na specifičan način je pakirano njegovo vino) i Nautici vlasnici su mi potvrdili veliki interes gostiju za Lukšino vino. Samo naprijed.
(sin Posejdonov) je restoran u Zaklopatici smješten na padinama prema moru. Restoran je sa svojom suprugom Nađom otvorio Anton Jurica 1997 godine. Zadnjih godina vodstvo restorana su preuzeli njihov sin Ljubo završeni turistički menađer i snaha Kristina. Lijepo su me dočekali sa 4-5 morskih predjela: carpaccio od svježeg arbuna koji je do prije sat vremena plivao u moru a ulovio ga je Anton, Prženi repovi kozica, polpeta od sipe (meni posebno zanimljiva). Sipa se kuha, melje zatim stavlja u krušne mrvice te poha. Zanimljivo i ukusno jelo koje sam prvi puta probao. Palamida u povrću je zahtijevala više predradnji (kuhana je tri sata, sušena jedan dan, čisti se i na kraju stavlja u ulje i pasterizira). Posebno se priprema sezonsko povrće paprika, dinstana kapula, korijen celera i mrkva. Sve se dodaje već pripremljenoj palamidi. Na kraju ali ne zadnje po ukusu i kvaliteti grilane velike kozice polivene sa maslinovim uljem aromatiziranim češnjakom, bosiljkom i soli. I ovo je bilo dovoljno ali domaćini su pola sata kasnije priredili pečenoga kovača. Treba li reći slasnog ali na kraju već dobro popunjenog kušača.
Priča mi Anton da su prvi na otoku i ovom dijelu Jadrana radili carpaccio na zahtjev svojih talijanskih gostiju. Čest gost sa novinarskim prilozima u reviji More bio je kolega Radovan Marčić. Kažu mi da 90% njihovih gostiju dolaze jedrilicana i jahtama a manji dio može doći iznad restorana autima. Za vrijeme mog boravka gazda Ljubo je otišao do velikog mola uparkirati brod. Još jedna lijepa porodična priča u kojoj su mladi dali ruku da se posao nastavi dalje, sretno Kristina i Ljubo a Anton vrlo uspješan ribar, po riječima drugih, ne odustaje od broda i svojih udica...
Prvi dio završavam jednim lokalom brze prehrane u Lastovu i caffeom Kokolo na Pasaduru. "Kužina" vlasnika Željka Bokora iz Ludbrega sada stalnog stanovnika otoka jer fast food i malo više od toga u ponudi radi cijele godine. Prvi puta sam jeo odlične svježe gavune, da ih je bilo mrvicu više, a drugi put pet ćevapa u njihovom kruhu. Pomislit ćete 5 pa to je malo! Ali ćevapi u ovom lokalu su xxxl i što je važnije od odlično pripravljene smjese. Kuhaju se tu i fileki,grah i druga jela sa žlicom u punoj sezoni ili po narudžbi grupe građana. Lastovo ima status grada. Ondje rade svoj kruh, lisnato tijesto, kolače...Svakako dobrodošla zalogajnica s nogu. Probati.
U Pasaduru na putu prema lijepom kupalištu u Jurjevoj luci stotinjak metara od hotela Solitudo je jedini, bio je dovoljan, kafić u blizini sa odličnom ponudom sladoleda i voća Kokolo. Bio sam kroz punih osam dana moga boravka 5-6 puta tamo i uvijek odlično poslužen. Moje piće je vino tako da sam pio vrlo dobru Šarićevu maraštinu a ljubazne djevojke Martina i uvijek nasmijana Nina postale su mi simpatične lastovske poznanice. Bili su tu i dečki, Mislav i izvjesni Bruno, ali ja sam birao ženske šihte uključujući i Marinelu gazdaricu koja uspješno vodi lokal sa suprugom Marinom.
U idućem nastavku konobe Lučica i Nautica, koncert harfistice i velika izložba fotografija o Lastovskom pokladu (maškarama). Prvi put sam bio u velikoj napuštenoj kasarni JNA iznad Ubli, svjetionik Struga...
Comentarios