..
Izačić. Granični prijelaz prema BiH, točnije Bihaću. Kad uđem u Bosnu ja sam doma, sa svojim ljudima. Kako to zapitat će se netko tko me poznaje i zna da sam rođen u Dalmaciji i živio ondje desetljeće a preostalih 5 i pol u Zagrebu. Eto tako, tako osjećam i znam da to nije trenutna impresija, varka. Veliki Tin Ujević u pjesmi Odlazak a koju je izvanredno uglazbio Arsen Dedić kaže: "...malena mjesta srca moga..." a meni su sada već Željava, Ripač, Lohovo, Orašac ili Kulen vakuf sada već draga mjesta povratka kao i moja Dalmacija. O ovome dijelu Bosne sa središnjom turističkom atrakcijom NP Una pisao sam u različitim portalima i radio radijske reportaže više od 15 puta ali se uvijek nađe još nešto što nisam vidio i opisao.
Ovaj puta su to kampovi uz Unu. Bio sam u dva u "Lavu"Zagrađe dijelu Kulen vakufa poslije i "Buku"Zamošće prije centra mjesta. U prvome "Buk", vlasnika Senada Omanovića, koji je smješten na velikoj livadi površine 10 000 m gdje Una naglo skreće u uži dio i stvara mali buk može se smjestiti preko 200 ljubitelja ovoga načina odmora u vlastitom kamperu ili kamp prikolicama i šatorima a sagrađeno je i pet drvenih bungalova za smještaj u sobama. Posebno je lijep buk koji se stvara ispod povišenog restorana a ondje se može kuššati bosanske specijalitete u otvorenom i zatvorenom dijelu restorana. Vlasnik je ljubitelj golubova koji su smješteni u kavezu u donjem dijelu terase. U vrijeme mog boravka nije bilo puno gostiju ali jedann od običaja kampista je vožnja okolnim predjelima prelijepoga Nacionalnoga parka.
Malo od centra u pravcu Martin Broda je kamp Senadr i Ade Hasanagića. I ovaj kamp ima površinu od deset tisuća metara kvadratnih na kojima su također bungalovi, mjesta za šatore i druge vidove kampiranja, velika nadstrešnica 8x13 metara sa ložištem za gril, a pokraj je bazen 6x5 metara. Tu su i sportska igrališta kao i u prethodnom kampu a g. Senada se ponosi svojim vrtom i neprskanim povrćem za vegeterijance i druge goste. Otvoreni su od 2015.a Senada dodaje:" Ne treba meni,nama puno dovoljno je da pokrijemo troškove i nešto ostane..."
Iznajmljuju čamce, kajak i kanu...Nerijetko počaste svoje goste iz cijele Europe (Njemačka, Nizozemska, Češka, Italija, Austrija, Slovenija...) voćem iz vlastitog voćnjaka a gosti se u prosjeku po riječima Ade zadržavaju 3 dana. Izgleda malo ali to je tip gostiju koji voli u desetak dana promijeniti tri lokacije da bi što više vidjeli. Jedan simpatični par Slovenaca je nakon četiri dana boravka u pansionu Ostrovica, bili su prezadovoljni u Vakufu, odlučio vidjeti konje koji su na slobodi u planinama iznad Livna a onda nastaviti prema Ljubuškom i vodopadu Kravica. Amarildo Mulić ih je u trenu povezao sa svojom turističkom kolegicom u Livnu i dogovor je sklopljen
.Kad sam spomenuo ove zaista lijepe i odlično opremljene kampove koji imaju svoju stalnu i vjernu publiku, mnogi se vraćaju, svakako želim istaknuti i restoran "Slap na Uni" Aide i Gorana Kadića u Ripaču otvoren 2003. Svi ugostiteljski objekti uz Unu i u NP-u i u Bihaću su lijepi na svoj način ali ljepota ovoga restorana u drvu sa mlinskim kotačem i malim vodopadom uz zalazak sunca prvoga dana dvodnevnog izleta je bila nestvarna. Skupilo se tu pravo društvance na čelu sa gazdom Goranom a Rifet Piralić Rio kao i toliko puta prije zapjevao je stare bosanske pjesme koje ne možete čuti na radiju a mi se pridodavali.
.Jasno da je bilo i meze i vina a na kraju i tufahija. Ipak moment kad sam dobio mogućnost da telefonom kratko porazgovaram i pozdravim velikog čovjeka i političara Bogića Bogičevića ostat će mi u trajnoj najljepšoj uspomeni. Da su svi bili kao on gdje bi nam bio kraj...
Drugoga dana Imao sam dva vodiča u jednom danu. Krenuli smo Nermin Burzić Nero i ja najprije u Lohovo na kavu u jednako atraktivan i lijep turistićki objekat Natura art sa hotelom od 4 zvjezdice, restoranom Natura,velikim otvorenim caffeom u prirodi "Ptice" i "Šiša", barom, kongresnom dvoranom "Škola", Wellness centrom i dječjim igralištem... Nas dvojica smo kafenisali uz vodu Une a utiske mi je pojačala odlična dunja. Po prvi puta sam uz niz peripetija stigao i do stare utvrde Sokolac iz do sada utvrđene 1369 godine mada ima kroničara koji ga datiraju puna tri stoljeća ranije. Impresivno djeluje cijeli stari grad i kula sagrađeni sa sjeverne strane na strmoj stijeni. Svakako onaj ko je tijekom povijesti ovdje imao vojnu posadu mogao je kontrolirati Bihać.
U drugom dijelu dana moj vodič je bio Hasib Šehić a polo smo zamijenili ladom sa kojom smo se ušavši na prvom kontrolnom punktu spuštali izlokanom šumskom cestom, koja je djelomice sada zakrpana ali trebat će tu još velikog posla, četrdesetak minuta do Štrbačkog buka. Ovaj dio parka sa drvenim stepenicama sve do rijeke stradao je u svibanjskim poplavama i bio zatvoren za posjetitelje punih deset dana. Amarildo Mulić direktor NP-a mi kaže da je nastala šteta od oko 100000 KM-a ali usprkos svim tim teškoćama do kraja lipnja je bila 41 tisuća posjetitelja. Obnova je napravljena vlastitim sredstvima.
Na proširenju je bilo 50-etak automobila, uobičajena ponuda voća,pića i suvenira a mi smo krenuli dalje pput Orašca i već spomenutih kampova u Kulen Vakufu. Večer toga dana proveo sam kod staroga prijatelja Kemala Štrkljevića koji nam je za tu priliku zajedno sa "kuharom iz ljubavi" kako sam za sebe kaže Meša Dizdarević priredio nezaboravnu gastronomsku večer. Sve je počelo znanom Keminom jabukovačom a onda je stigla prava dugo pripremana (dan prije je kuhana ,otkoštena i oguljena kokoš) Begova čorba sa malim tajnama spomenutog Meše a znamo da je tu važno pasirano korijenasto povrće i vrhnje, da ne zaboravim bamiju..
.
Meni najbolja koju sam do sada probao, slijedili su pohani pileći filei koji su bili u smjesi pojačani pivom a u prilogu vrlo ukusni okomiti valjci rizibizija sa puno raznovrsnih začina. I na kraju samo kažem klasična, bila je sve drugo nego li ordinarna , peka sa teletinom i povrćem. Dalmoši kažu "za prste polizat" e upravo to sam ja radio. Graševine, pjesme smijeha nije nedostajalo kao i uvijek u Štrkljevićevom pansionu gdje je u gostima bilo šestero Slovenaca. Netko je zabacio štap u Unu i zamislite samo 5 minuta kasnije zakoprcala se pastrva. Prava Arkadija ispod staroga grada Ostrovice po kojemu jr i nazvan pansion.
Još malo i krećem trećega dana za Zagreb ali iz Buffeta, Pizzerie, roštiljarnice Abazi Jasne i Afana nije tako lako otići. Ako se ne pije rakijica onda je piva ili vino tko voli. Između se mezeti (male punjene pljeskavice, krmenadla, ćevapi, ražnjići jasno i somun) uz slatko ljuti sos Zikrije Lonića (taj zna posao), pa tko može, a ja mogu i jelo sa žlicom kalja, fileki, jahnija. Obrnutim redom sam ih kušao u restoranu i spremljene za put u NP-u i povratku za Zagreb. Mali lokal nasuprot Kantonalne bolnice sa vedrim i dragim ljudima koji tu piju svoje prve jutarnje kave i pića za ljude do jela sa žlicom i roštiljem je mjesto koje vam toplo preporučujem kada dođete u Bihać. Prekratko je trajalo i prebrzo su prošla ta dva i pol dana. Odlučio sam- drugi put bez 3-5 noćenja nema smisla dolaziti u ovaj prelijepi kraj sa smaragdnom Unom u središtu života Bišćana.
Comentários