Amadeo- u spomen na obitelj Dedić i Radu Vnuk

Prošle godine ova je ljetna scena proslavila 25 godina postojanja. Tako je ideja grupe intelektualaca, umjetnika sa početka 2000-ite na najbolji način pomogla gradu i njezinoj publici da tijekom ljetnih "mrtvih" mjeseci, kazališta su zatvorena a ni koncerata tih godina nije bilo dovoljno, oživi gornjogradski prostor predstavama i koncertima. Iz te početne skupine (Rada Vnuk, Zvonimir Zoričić, Božidar Orešković, A.F Heferer, Nenad Frangeš i Nenad Jandrić) do ove godine ostali su Rada Vnuk (nažalost preminula ovoga proljeća) i Nenad Jandrić. Svih proteklih godina održano je na stotine koncerata ali i Jandrić i publika znaju da je svojevrsni bard te ljetne scene od početaka do smrti 2015. bio Arsen Dedić. Kako je , opet na veliku žalost svih ljubitelja Jazz-a i šire, pred početak "Ljeta u muzeju" preminuo i Matija Dedić, Programski odbor Amadea je zaključio da Ljeto 2025.bude u spomen Matiji i Arsenu a cjelokupni program bude posvećen uspomeni na Radu Vnuk.

Na kulturnoj sceni Amadea u predvorju Hrvatskog prirodoslovnog muzeja Demetrova 1 održano je 20-etak koncerata. Od početnog 17.lipna Dječjeg zbora HRT-a dirigenti Vinko Karmelić i Nina Cosseto do premijernog koncerta Zagrebačkih solista "Zagrebački solisti sviraju Arsena Dedića" u obradi maestra Silvestera Glojnarića 12. rujna. Kako veći dio ljeta nisam bio u Zagrebu uspio sam poslušati samo tri koncerta posvećena Arsenu....

Prvi je bio onaj održan 17.kolovoza sa sjajnim instrumentalnim duom (napravljen za ovu priliku) Merima Ključo na harmonici i veliki Miroslav Tadić na gitari. Merima Ključo rođena Livnjanka a danas na relaciji BiH, Nizozemska i ostatak svijeta je harmonikašica i kompozitorica koja na svom instrumentu svira široki repertoar od klasike do avangarde, eksperimentalne muzike i naravno sevdalinki. Te večeri su se Ključo i Tadić pronašli upravo na području balkanske tematike, Tadić obožava svirati makedonske pjesme, a uz dvije ili tri obrade Arsenovih svevremenskih šansona uživali smo u već spomenutim narodnim pjesmama našega šireg kulturnog područja (Eleno kerko, ...Kafu mi draga ispeci...) do sefardskih pjesama koje imaju tradiciju na tlu BiH.

Tadića sam na pozornici slušao i dan kasnije u zajedničkom nastupu sa Radom Šerbedžijom u recitalu pod nazivom "...mi rekli smo si ZBOGOM govoreć DOVIĐENJA". Šerbedžija je izgovarao/čitao petnasetak pjesama među kojima i Ne plači, Otok, Ne daj se Ines, Povratak, Moderato cantabile a završno se prisjetio i poznatog zagrebačkog citraša Drageca Vrhovskog čiju pjesmu "Avijatičar" je volio Arsen i znao je izvoditi na koncertima. Šerbedžija je bio veliki Arsenov prijatelj i sigurno su ga obuzimale jake emocije za koncerta ali sam stekao dojam, nisam sam, da je svoj impozantan glas mogao postaviti u nižu lagu da bi nam još uvjerljivije predočio Dalmatinca /Mediteranca Dedića. Kao i obično Tadić je izveo nekoliko vrhunskih Arsenovih pjesama u svojim maestralnim interpretacijama. I ovu večer kao i prethodnu te završnu sa Zagrebačkim solistima gledalište je bilo ispunjeno do posljednjega mjesta. Jer "Zagreb i ja volimo se tajno" kako pjeva najveći šansonjer ovoga dijela Europe. Zagrepčani su to znali prepoznati dugotrajnim pljeskom ali nedostajalo je još više uživljenosti sa pjesmovnim odjekom iz publike. Neki od nas smo to pokušali ali je odaziv bio mali...

I na kraju Zagrebački solisti sa voditeljem violinistom Krunoslavom Marićem te koncertnim majstorom violinistom Sretenom Krstićem -- preostali članovi su Davor Philips, Ivan Novinc, Mislav Pavlin, Saki Kodama, Hrvoje Philips, Tajana Škorić, Vid veljak, Luka Galuf i Antal Papp oduševili su sve nas nazočne. Maestro Silvije Glojnarić priredio je aranžmane za tv serije i filmove: U registraturi, Glembajevi, Kod kuće je najbolje i Donator. A od kompozicija čuli smo interpretacije pjesama -- Sve što znaš o meni, Ni ti ni ja, Otok, Pusti me da spavam, On me voli na svoj način, Oko jene hiže, Kuća za ptice, Pamtim samo sretne dane...U ove godine dorađenom vrlo dobrom prostoru razlijegali su se meki zvuci violine i preostalih instrumenata ansambla čak i kod Glembajevih gdje violina u poznatoj temi "reže" poput noža da bi se naglasila dramatičnost. Ovdje ta sofisticiranost, mekoća nije smetala. Naprotiv. Publika je ansambl svoga grada, nerijetko ih se može vidjeti na neuobičajenim mjestima u gradu: tržnice, prolaz Oktogon itd, nagradila višekratno dugim pljeskom i da su izveli još jedan bis ne bismo žalili...

Spomenut ću još samo nekoliko događanja značajnih zbog umjetnika koji su nastupili. U prvom redu mezzosopranisticu Dubravku Mušović (Lica žene u operi), Amalia Baraona&Vitor Garbelotto (Večer bossa nove), Aljoša Jurinić i Lovre Marušić pijanisti, Linus Roth violina...Dvadeset šesta sezona je završena, ovom prilikom bez dramske predstave (monodrame) što je bilo uvjetovano nekim događanjima, i vjerujem da će slijedeće ljeto ponuditi još više kvalitetnih glazbenih i pokoju dramsku predstavu.