ZLOČIN NA KOZJEM OTOKU

Nova inovativna režija Paola Magellija najizvođenije drame jednog od vodećih talijanskih

dramatičara Uga Bettija Zločin na kozjem otoku premijerno će biti izvedena 18. svibnja u 20

sati u prostorijama Brodarskog instituta u Zagrebu koji tako postaje spektakularna pozornica,

koju će građani Zagreba prvi put moći vidjeti iznutra.

Dramaturginja je Željka Udovičić Pleština, kostimograf je Leo Kulaš, a scenograf Miljenko

Sekulić. Autor glazbe je Ljupče Konstantinov, uz oblikovatelja videa Ivana Marušića Klifa i

oblikovatelja svjetla Aleksandra Čavleka.

U Zločinu na kozjem otoku glume Nina Violić, Iva Jerković, Lana Barić, Marin Klišmanić i

Dušan Gojić

Zločin na Kozjem otoku drama je o trima usamljenim ženama koje žive izolirano na otoku

simboličnog imena. Naše junakinje Agata, (Nina Violić) Silvija (Iva Jerković) i Pia (Lana

Barić), zatočene su u mrežu vlastitih noćnih mora. Poslijeratno je vrijeme, a muž, brat i otac

Enrico nestao je negdje u zarobljeništvu, u logoru - žene su ostale same. Vezane njegovim

odsustvom. Njihov je suživot obilježen i određen tom zajedničkom traumom. One su prestale

biti vlasnice svojih pojedinačnih egzistencija, a mi samo u predstavi naslućujemo da su ih

nekada imale, a sada se ostvaruju i postoje tek u međusobnom suodnosu.

Tri žene - majka, kćer i mlada usidjelica žive, dakle, na otoku osuđene vlastitom odlukom i

snagom fatumskog na zajedničku samoću. Samoću koja se prijeteći opredmećuje u

ustaljenom redu poznatih stvari sve do dolaska Muškarca. On svojom penetracijom u njihov

skučeni, izolirani prostor kida njihove čudne veze, narušava te potom nepovratno uništava taj

dogovoreni mir i inicira divlje buđenje erosa u sve tri žene. Dolazak toga stranca pokretač je

dramskoga zbivanja, ali ono ne vodi otvaranju i očekivanoj slobodi aktera situacije. Upravo

suprotno, pojačava njihovu autarhičnost u borbi za stjecanje vlastitog zaboravljenog

identiteta prokazujući nemilosrdno da se modus egzistencije svake od triju žena sada

određuje u odnosu prema tom došljaku, u bespoštednoj i okrutnoj borbi za njegovu naklonost

koja bi trebala vratiti zaboravljeni smisao, rekla je dramaturginja Željka Udovićić Pleština

koja je i adaptirala tekst dodajući kako volja za životom i potreba za oslobađanjem tjera u

rizična ponašanja i otvara put destruktivnom.

Već je sam naziv toga mjesta zločina - Kozji otok - obremenjen dvostrukim značenjem: s

jedne strane podcrtava jalovost otoka jer koze pobrste sve što raste, a s druge pak strane te su

životinje jedini izvor prihoda, života na otoku. Blagoslov, ali i prokletstvo. Koze toga otoka i

ambivalentni osjećaji prema njima metafora su odnosa stranca Angela i tih žena.

Pred Angelovom (Marin Klišmanić) nevinom beskrupuloznošću pucaju njihove međusobne

veze, urušava se njihovo samopoštovanje, tako da je on, baš kao i otočke koze, istovremeno i

đavao i spasitelj.

Tijekom dramskog događanja osjeća se ustajalost usijanog mediteranskog zraka, atmosfere

koja otežava disanje u kojoj Agata, Silvia i Pia ne rješavaju svoje moralne dileme vođene

psihološkim ili fantastičnim, već samo stvarnim alternativama. Tako majka, ona koja je na

zalazu života, bira radije biti ljubavnicom nego majkom. Kćer pak, u bolesnom odnosu

konkurencije, isprva je djevojčica koja prezire uljeza i žali za ocem, no nakon prijelomne

HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE

svađe s majkom nema drugog izbora doli raskrstiti s vlastitim djetinjstvom i postati ženom. I

ona se daje došljaku, da bi ga potom pokušala ubiti. Mlada usidjelica pomalo luckasto traži

svoj komadić prave stvarnosti, života s njim. I nikada im mir nije bio toliko dalek, a sloboda

toliko mrtva. Njihovi su odnosi razapeti između kršćanskog misticizma i demistifikacije

nagona, govori Udovičić Pleština te nastavlja kako Bettijev tekst pa tako i predstava

pokazuje i prokazuje tragičnosti čovjekove sudbine koja se vuče po tim ponorima između

moralnosti i amoralnosti, ljubavi i mržnje, samoće i bježanja od iste, početka i kraja, života i

smrti.

PR: HNK