Una - jedna i jedinstvena

Milančev buk - Martin Brod

Znate li što je bućnica ili ekološka veš mašina kako joj modernistićki tepaju danas? Desetljećima i stoljećima u Martinu Brodu na području NP Una ljudi su koristili vodu Une i pritoka u raznorodne svrhe. Bućnica je bačva sa dužicama koje nisu spojene i gdje protječe voda. U tu ekološku veš mašinu iliti stroj za pranje rublja, rublje se dobro izdeveta drvenom motkom, promijeni "program" drugom drvenom polugom i eto ti ispiranja. Tako se pralo od davnina a može i danas ako nestane struje. Pounje je posjetio i naš kolega Vjekoslav Madunić.

Bućnica - prirodni stroj za rublje

Ovo je samo jedna od zanimljivosti i ljepota koje smo, nas devetero novinara, mogli vidjeti i iskusiti za trodnevnog boravka protekloga tjedna u području Nacionalnog parka Una koje sjedište ima u Bihaću. Na poziv direktora NP-a Amarilda Mulića šarolika ekipa zagrebačkih, riječko-pulskih i virovitičkih novinara spremno je sa puno očekivanja krenula u nedaleki Bihać (oko 180 km od Zagreba). Ja sam ondje već bio nekoliko puta a svi ostali su na završetku ture konstatirali da jesu mislili da će biti dobro, u Bosni mora biti dobro, ali toliko ipak ne...

Nacionalni park je osnovan još 2008. godine ali pravi posao izgradnja i uređenje pristupnih cesta, drvenih kućica na ulazu, velika drvena šetnica sa vrha do podnožja Štrbačkoga buka počinje 2011. i traje do današnjih dana. U 2019. (posljednjoj predcovid godini) zabilježili su oko 130.000 posjetitelja s plaćenim ulaznicama, procjena je da još oko četvrtina od ove brojke ljudi bude u Parku izvan kontrolnih punktova, odnosno ulaza (ukupno ih je šest). Po riječima Mulića moguće je da ova godina, ako sve protekne u redu, sjetimo se samo izbjeglica u tom području, dođe blizu te brojke. Značajno bi to bilo za sve ljude koji se bave turizmom na ovom području, jer najveći dio posjetitelja će provesti nekoliko dana i noći u jednom od 38 smještajnih objekata, pretežito novih modernih hotela i apartmanskih naselja. U takva dva hotela Opal Art u turističkom naselju Natura (Lohovo) i Kostelski Buk u mjestu Kostelima smo bili smješteni dvije noći. U Martinom Brodu posjetili smo najprije Mali slap preko kojega se može novim visećim mostom a zatim došli na Milančev buk. Ovdje je sedrena barijera stepenasto visoka 54 metra a preko nje se prelijeva prosječno 63 kubna metra vode u sekundi! Ovaj prekrasni vodopad (Una izvire u Hrvatskoj, a izvor je samo 6 kilometara odatle), u procesu je upisa u UNESCO-v registar svjetske prirodne baštine. Nekada je u Martinu brodu radilo puno više mlinova, kažu dvadesetak,jer osim na Milančevu snagu vode se koristilo na Jelačkom, srednjem i donjem slapu. Prošli smo pokraj manastira Rmanj na mjesto gdje smo se ukrcali u gumene čamce Aleksandra Drobca i krenuli nizvodno do Kulen Vakufa, Četvorka u kojoj sam bio ja imala je skipera Ekrema a ostatak kolega je veslao pod komandom gazde Aleksandra. Prvi smo se odgurnuli i prvi stigli do mosta u Vakufu premda smo dvaput zastali i vozili se paralelno sa petorkom. Ovaj dio rijeke je miran i tek smo prije mosta a na tri mjesta poslije prije iskrcavanja osjetili virove srednje veličine. Ipak, siguran sam da će rafting od otprilike 2.5 sata i večera u Domaćinstvu sa apartmanima Una Ostrovica vlasnika Ismete i Kemala Štrkljevića svima ostati u najdubljem pozitivnom sjećanju. Nakon napornog ali doziranog veslanja vraćali smo snagu voćnim rakijama, narescima, juhom i na kraju pečenom janjetinom majstora Keme. Kad sam se zaželio slatkog donijela domaćica i tu ponudu. Imali smo glazbenu podršku višestruko talentirane Sarajke Adine (zajedno sa suprugom Dževadom gošća ondje) i našega Zdravka koji su naizmjence uz gitaru prošli sve najljepše pjesme s Balkana. Tu treba spomenuti da su Kulen Vakuf proslavili mnogi znameniti Kulenovići - od Džaferbega, Osmana do književnika Skendera Kulenovića. Trebalo je "poći leći", za ilustraciju mislili smo se vraćati u 21.30 a krenuli tri sata kasnije, a smještaj i doček toga dana uz snack i piće u turističkom naselju Natura bili su na višoj razini od četiri zvjezdice koliko hotel službeno ima. Šteta da ovaj puta, isključivo zbog satnice, nismo šire i više vidjeli i kušali u nacionalnom restoranu i drugim lijepim objektima smještenima uz smaragdnu vodu Une. Prisjećam se Udruge "Unski smaragdi" čija je predsjednica Mejasa Dupanović koji u zajednici sa NP Una svake godine obilježavaju 19.svibnja rođendan rijeke Une. Udruženi imali su velike zasluge u ukidanju već donešene odluke o protočnim hidrocentralama na Uni. I danas to još nije do kraja završena priča ali su sve manje šanse da se devastira ova smaragdna ljepotica. Ovo je trenutak da se prisjetimo i velikoga Boška Marjanovića koji je cijeli svoj život posvetio zaštiti i promociji rijeke. Danas na to pdsjećaju obilježja kod Štrbačkog buka i u Bihaću.

Spomen na Boška Marjanovića - Marjana

Polen - proizvod pčela

Drugi dan je najvećim dijelom bio posvećen Štrbačkom buku i 3. Brdskoj utrci u organizaciji NP Una i SD Ultra iz Bihaća. Hrabri trkačice i trkači su startali na 305 metara nadmorske visine kružnom stazom u sjevernom dijelu Nacionalnog parka protrčali 19 kilometara od rekordnih dva sata i nešto minuta; pobjednici u ženskoj konkurenciji Dijana Manđeralo iz Mostara a u muškoj Saudin Nuhanović iz Bihaća. Oni posljednji su dotrčali poslije tri sata, ali smo ih sve pozdravili velikim pljeskom. Više njih su potpuno iscrpljeni morali potražiti liječničku pomoć i pobjednik je za vrijeme utrke pao ali nitko nije odustao. U Primorju kažu " krepat ma ne molat" - to su potvrdili ovi sportaši i rekreativci. Nagrade, medalje sa likom risa nazvanog Uniko i pehare, dodjeljivao je Amarildo Mulić. Uniko je novi zaštitni životinjski lik Parka. On je na humani način uhvaćen, obilježen i sada živi negdje u ljutočkim planinama. NP je prijašnjih godina uz svesrdnu podršku stručnjaka iz Zagreba dr Huber i Sarajeva obilježavao i medvjede sa ovoga područja. Prije ručka u neposrednoj blizini buka prohodali smo drvenim stepenicama do podnožja, koristeći nekoliko postaja sa kojih se Štrbački buk vidi kao na dlanu. Po običaju skiperi koji su vozili raftingaše od Kulen Vakufa do buka, najprije su bacili svoje brodove niz vodopad a onda i sami skočili u pršteću vodenu dubinu od 24 metra. Ručak za sve natjecatelje i nas novinare: grah, salata i urmašice bio nam je sladak kao da smo i mi sami trčali prekrasnom prirodom Parka. Put nas je dalje vodio do medara u Orašcu ali izvan protokola direktor nas je zaustavio u Ćelijama kod Dike i Šefika Talića gdje smo probali izvanredan šareni burek (tijesto, meso i usitnjeni krumpir). Nekima sokovi i voda a meni i još nekolicini pivo-hladno.

Nešto kasnije u SPD (srodna poljoprivredna djelatnost) Pčelica u Orašcu probali smo više vrsta medova i likera u obitelji Hajrlahović. Nositelj posla Bećir i njegova kćerka Zerina detaljno su pričali o počecima. Proje deset godina nijedna obitelj na putu dugom 8 kilometara od Orašca do Štrbačkoga buka nije se bavila poljoprivrednim proizvodima za tržište, medom već sdamo za svoje potrebe. NP Una je omogućio dolazak velikog broja posjetitelja odnosno potrošača. Danas uzduž puta možete vidjeti na desetke štandova s različitim vićem, sokovima, medom. Oni poduzetniji već imaju i apartmane svega nekoliko desetaka metara od Une. Bili smo kod još jednog medara Mirsada Kurića u Bijelom brdu. Izmimno lijepo uređen voćnjak, livade i više od stotinu košnica samo na ovom mjestu omogućavaju Mirsadu da neovisan o financijama, u ovom trenutku nije tako uvijek bilo, istražuje, educira sebe i mnoge druge pčelare koji žele čuti njegova iskustva. Dolaze onamo i školarci što je svakako važno za njihovo buduće moguće planove oko medarstva. Mislim da smo mnogi od nas, ja već bijah tamo ali sam saznao još novih stvari, naučili i po prvi puta vidjeli i čuli kako se skuplja pelud, matična mliječ mora biti 72 sata u frižideru da bi bila aktivna, kako nastaju saće?- sve nam je to profesor medarstva Kurić zorno predočio. Nevjerojatan tip. Kolege ga iz milja nazivaju Japanac - pogodite zašto? Ima ukupno oko 300 košnica, nisu sve medonosne, proizvodi ih i prodaje. Na Grmeču kod sela Skakavac ima 50 košnica na visini od oko 1000 metara , također i u Mrazovcu kod Bužima 50 košnica. Samo u ovoj godini skinuo je 50 rojeva pčela sa stabala i udomio ih. Ako se nađete u ovom lijepom kraju i ljubitelj ste pčela, otiđite kod Mirsada na poučni besplatni sat.

Mirsad Kurić - kreativni pčelar

Pobjednici 3. Brdske utrke u NP Una

Novinari u vožnji rijekom Unom

S Bijeloga brda spustili smo se na raskrižje puteva prema Lohovu, Bosanskom Petrovcu i Bihaću. Ondje je Aldin Lipovača vlasnik više ugostiteljskih objekata i hotela Emporium otvorio restoran sa odlično uređenom okolicom River Dock. Što nam otkriva taj anglizam? Da se vlasnik dosjetio posluživati hranu i piće u svojim čamcima koji onda voze pogonjeni električnim motorom po Uni. Da,baš tako-dođite i probajte. Mi smo predvidjeli samo kavu, prije bih rekao kafu s obzirom na područje gdje smo se nalazili. U smiraj dana 35 minutna kafa s hvatanjem različitih motiva na obali i opet jednom od tolikih slapova bila je pun pogodak.

Noćenje u Kostelskom buku novom hotelu na izlazu iz Bihaća u mjestu Kostelima. Lijep hotel sa četiri zvjezdice, odlična večera i svatovi, bučni, u zapadnom dijelu. Ipak nisu potrajali do jutra nego dva sata iza ponoći. Zadnjega dana u nedjelju najprije smo razgledali centar Bihaća. Popili piće ohrabrenja u prostorijama NP Una gdje nas je g. Mulić darivao knjigama. Mene je dopala Breza *94 u kojoj se opisuju oslobodilačke akcije oko Bihaća koji je bio u okruženju. Zna direktor da ja volim poeziju ali i rat kad treba, mora biti... Bili smo pred znamenitom džamijom Fetijom koja je 1592. prodorom Turaka sagrađene prvotno kao crkva Sv. Antuna Padovanskog (1266). Danas je zaštićena, nacionalni spomenik i smatra se najstarijom gotičkom građevinom na području BiH. Saznali smo da je sve do ulaska Austrije u 19. stoljeću u Bosnu oko središta Bihaća bila fortifikacija. Vremenom je sve srušeno osim jednog manjega dijela zida sa istočne strane. U centru je ponovno sagrađena crkva Sv. Anti Padovanskom jer je prethodna postala džamija. Tijekom drugog svjetskoga rata više puta je bombardirana i porušen je najveći dio osim zabatnoga zida i zvonika. Nažalost je sve skupa u lošem stanju a zvonik nema ni zvono. Koliko mi je rečeno nema prepreka da tamošnja crkva uz pomoć iz Hrvatske to obnovi... U velikoj kamenoj grobnici pokopani su hrvatski velikaši iz ovoga kraja.

Željava i nekadašnji najveći podzemni aerodrom u Jugoslaviji danas je jako zapušten ali su naznake da bi se europskim novcem sve pokušalo revitalizirati kao turistički objekt. Lokotom zatvorena vrata do piste i ulaza u planinu nam je otvorio Dževad Mešić predsjednik Aero kluba Željava koji također sa svoje strane žele oživjeti nekada aktivne velike piste. Bilo bi dobro i jedno i drugo, ljudi bi ovdje mogli turistički dolaziti i slijetati manjim privatnim avionima.

U Vedrom polju posjetili smo ribogojilište i ugostiteljski objekat Matan koje je početkom dvijetisućitih počeo graditi i dopunjavati Mato Šimić dugogodišnji iseljenik. Kada je sedamdesetih radio u Njemačkoj kao zidar već je planirao neku privatnu djelatnost. Osamdesetih, pogotovo u BiH, bilo je to gotovo nemoguće. Pored svega njegovo Vedro polje je bilo u vojnoj zoni i nije bilo mogućnosti da na svojoj zemlji nešto privatno radi. Kada je krenuo 2000-tih imao je i mrijestilište a objekti su iz godine u godinu rasli. I danas najviše prodaje pastrve u samom uzgajalištu a ugostiteljski objekt koji vode njegov sin Anto i unuk Mate daje dodatnu financijsku stabilnost. Vedro polje gdje živi još desetak i više hrvatskih obitelji (Jurić, Dujmović, Salopek...) lijepo izgleda sa obnovljenim ili novim kućama. Nažalost, pastrvu ovaj puta probali nismo jer smo točno u podne morali krenuti prema Hrvatskoj. I to je još jedan od razloga, svakako ne najveći, da se ponovno vratimo u prelijepi bišćanski kraj gdje NP Una i njegovi djelatnici rade odličan posao. Hvala im na pozivu i gošćenju!

Spomenik hrvatskim velikašima u Bihaću

Mato Šimić - osnivač ribogojilišta u Vedrom polju

Mate Šimić - ugostitelj i djelatnik u ribogojilištu

Tekst i FOTO: Vjekoslav Madunić