Radno predsjedništvo 5.BLAŽ-a
Kamen, krš i maslina VINO, ganga, Neretva... to je dio teksta jedne od najpopularnijih hercegovačkih pjesama. Protekloga tjedna u Međugorju, Čitluku i Ljubuškom, uz neizostavni brudet od jegulja i žaba, interesiralo i intrigiralo nas je - vino. Tamo je, naime, održan 5. BLAŽ Enology ili po naški Festival hercegovačkih vina. Iza BLAŽ-a krije se skraćenica imena dviju najpopularnijih sorti toga kraja - Blatine i Žilavke.
Skup je u hotelu Cesarica otvorio glavni organizator Andrija Vasilj, a otvorenju su prisustvovali Vjekoslav Vuković iz Vanjskotrgovinske komore BiH, Marko Ivanković iz Agromediteranskog zavoda iz Mostara i predstavnici USAID-a. Neumorni Lasan nam je gotovo dva sata predstavljao 18 žilavki i 3 crna vina. Pitate se jesam li preživio. Jesam, malo kušao a ostatak odlio. Saznali smo da je u BiH pod trsovima oko 3660 hektara, izvozi se oko 2.8 milijuna litara što je ekvivalent za 4 milijuna KM (konvertibilnih maraka). Godišnja potrošnja u toj zemlji je 6 litara po stanovniku a plan je kroz nekoliko godina podignuti na 10 litara. U tome zajednički sudjeluju već spomenute institucije i USAID Turizam BiH (američka pomoć) koji se aktivno uključio u projekt Vinske ceste i drugih turističkih poduhvata ondje. Ljubazni, Mirna Jelčić direktorica programa za Hercegovinu i Gorčin Dizdar, direktor komunikacija projekta USAID Turizam detaljno su me upoznali sa planovima. Tim povodom je tri dana prije BLAŽ-a organiziran posjet trebinjskim vinarima, a na završnoj svečanosti je bilo 15 novinara iz BiH i Hrvatske. Drugoga dana bili smo u tom planu upoznavanja u Blagaju i Mostaru. Ja sam na tom području bio kratko po 5-6 sati tijekom ljeta 2018 i 2019. godine. Tada sam bio u vinarijama Andrija, Čitluk d.d. te kod Grge Vasilja, Josipa Nuića i Mirka Škegre. Ovoga puta sam upoznavanja proširio na vinarije Brkić, Keža i Hercegovina produkt. Vidi se rapidan napredak. Danas se Hercegovina može po kvaliteti i količini vina mjeriti s najboljim vinskim regijama u Hrvatskoj, Srbiji i Makedoniji. Svemu tome, naravno, pomaže i uznapredovali turizam u kojemu je vino važno u ugostiteljskoj ponudi. Mahom su to hrvatski vinari ovoga kraja, a dobro ih prate trebinjske kolege.
Josip Brkić vinar iz Čitluka
Vinska događanja su upotpunjena sommellierskom radionicom u Mostaru tjedan ranije i promocijom Vinske ceste prve večeri u Gardensu. Cesta je odlično zamišljen projekt čije predstavljanje treba proširti najprije u Regiji (Ljubljana, Zagreb, Beograd), a onda i na najjača tržišta po dolascima Njemačka, Austrija...Po svemu, kako sada izgleda, mogao bi to biti vrlo uspješan posao. A sada ponešto o vinarima, dijelu njih u prvom tekstu, jer ih je dosta koji zaslužuju pozornost a uspio sam biti na relativno malo mjesta. U vinariji Josipa Brkića, lijepoj i funkcionalnoj zgradi u središtu Čitluka bio sam prvi put. Probao sam vina prije na sajmovima ali nije to isto kao proba u podrumu. Dočekali su nas, mene i kolegu Petkovića, Josip i njegova tri sina koji idu očevim stopama. Probali smo 6 vina; redom žilavka 2020., zatim Greda bijela 2019. (Greda je područje s kojega dolazi grožđe), a treće vino nazvano Mjesečar (žilavka iz 2018.) rađeno je po biodinamičkoj metodi Rudolfa Štajnera. Brkić i danas po toj metodi radi svoja vina ali mjesečar je maneken te vrste. A ide ovako: prvih 14.5 dana mjesečeve mijene grožđe u bačvi miruje a onda se u idućih 14,5 dana miješa prateći doba dana ili noći. U boce ulazi direktno crijevom iz bačve, bez filtriranja ili drugih intervencija. Rezultat - iznimno slasno i užitno vino, ne prevelikog alkohola oko 12%, a nakon što ga ispijete po noći mjesečina vam je dovoljno jaka u pozitivnom smislu. Slijedio je rose Grečica 2020 iz vinograda u kojemu nije bilo nikakvih drugih intervencija osim rezidbe. Kušanje kaže - dajte još! Degustaciju smo završili Plavom Gredom iz 2018. (crno vino odležano 2 godine u bačvama od četiri različita hrasta). I na kraju famozna Crvena limuzina 12.7 % alkohola u omjeru 85% blatina i 15% vranca (inače Brkić radi u tom omjeru svoja crna vina) 14 godina staro ili mlado vino, kako se uzme!. Berba je bila 2007. a u boce (samo 234 butelje) je punjeno 2017. Izvanredno vino već tada rađeno biodinamičkom metodom. Opraštamo se sa Josipom čija je porodica 1979. sagradila prvu privatnu suvremenu vinariju a 1994. počinju buteljirati kada je to omogućio Zakon o vinarstvu BiH, do tada samo litreno.
Ilija Barbarić Eko-etno selo Herceg
Kroz Eko-etno selo Herceg proveo nas je Ilija Barbarić nakon što smo u vinariji Hercegovina produkta probali Blatinu exclusive (kasna selektivna berba bobica), a dan ranije i veće količine žilavke iz te linije. Ta vinarija čiji se vinogradi nalaze na Dubravskoj visoravni prema Čapljini višestruki je dobitnik Decanter medalja. Primjerice, 2017. su ih dobili čak četiri a Charisma blatina iz 2015. zlatnu medalju. Godišnja proizvodnja se kreće oko 2.5 milijuna litara a kapacitet je tri. U kategoriji vrhunskih su Zlatna Dolina Blatina i Žilavka, Vranac i već spomenuta Charisma u crnoj i bijeloj varijanti.Vinarija je sagrađena 1994. a 2004 kupljeno je 220 ha vinograda oko Čapljine. Odlično rade ovi "produktaši" a turistička nadogradnja sa eko selom je u istoj pa možda i višoj razini. U Hrvatskoj sam bio u nekoliko sličnih sela te kategorije, međutim Herceg nadmašuje sve. Osim cijeloga niza kamenih kuća sa različitom svrhom, ondje možete vidjeti ili biti na koncertu u amfiteataru za 1300 ljudi, mali zoo vrt za djecu, lijepo jezero uz koje se rade različiti eventi, veliki restoran za 600 ljudi kojim protječe voda iz potoka i na kraju ali možda i najvažniji - više desetaka soba za boravak u Selu.
Posebno zanimljiv je put do vinarstva a i životna filozofija Josipa Nuića. Rekao mi je sasvim iskreno da ga je na put vinarstva naveo prijatelj Miro Čorić, vlasnik Andrije, a sigurno i njegov rođak, enolog Ivan Penava. Nuić je u formativnim godinama žudio da radi isti posao kao i otac prodaju autodijelova i pripadajuće elektronike. To se i počelo ostvarivati 1989. godine i on je poput mnogih naših gastarbajtera živio na dvije adrese. Na jednoj u okolici Stugartta a drugoj u Ljubuškom. Sada je to Krems u vinarskoj pokrajini Wachau i opet Ljubuški. Cijeli život na putu koji dobro podnosi. Svoje zanimanje a kasnije i djelatno vinarstvo od početka dvije tisućitih prenio je i na djecu. Stariji Vlatko završava višu vinarsku školu a Filip, koliko sam vidio, ima mota za isti posao. Josip je bio sumnjičav već kod Vlatka - želi li to zaista raditi jer je i sam na koži osjetio što znači očeva želja. U njegovu slučaju otac je htio da postane obućar a on je žudio za prodajom. Sada je siguran da je želja starijega sina bila čvrsta i zrela a ja vidim da je tako i s Filipom.
Nuić je od onih ljudi koji razbijaju stereotipe. Zato je prvi u Hercegovini u značajnoj količini obnovio Trnjak za kojega je dobio mnoga međunarodna priznanja. To mu nije bilo dovoljno pa je prije 7-8 godina zasadio "morski" pošip koji sada daje odlične rezultate. Ali ni tu nije stao već je introducirao i Grka koji je zaštitni znak, loza Lumbarde! Očevim stopama je krenuo i Vlatko koji sada eksperimentira sa austrijskom sortom veltlinac zeleni. Siguran sam da će i to dati dobar rezultat a ja ga izazivam da krene sa plavcem malim, tek kreće sa novom sadnjom na 9 ha u Ljubuškom na parcelama nekadašnjega kombinata pa pozove Pelješane na dobar plavac u Crnopod gdje je vinarija. Inače to, moram reći, monumentalno zdanje koje su projektirali arhitekti iz bečkog studija Spitzbart&Partners polako kreće prema konačnoj realizaciji. Važno je da iduće dijelove - najsuvremeniju kušaonicu, možda i prvobitno zamišljen restoran, uz arhivu i smještajne kapacitete rade novci iz vinarije.
Mirna Jelčić USAID turizam BiH
Bili smo u obilasku znamenitih vinograda na Dugolazama koje je krčeći Roadminerom Trencor ili po hercegovački Kamenojedom teškim 70 tona a nakon toga posadio većinu svojih sorti: blatina, merlot, CS , žilavka, krkošija, bena ali i nove pošip i grka na 28 hektara. Sedam hektara je ispred vinarije na položaju Orlovac. I eto ti već 35 a sa budućim ljubuškim nasadima oko 45 hektara. Ako sam za nekoga siguran da ide sigurnim putem sa velikim potezima, primjerice poput prijatelja Čorića, onda to mogu reći za Josipa Nuića. Znatiželje i talenta mu ne nedostaje. Inače, tamo je već počela berba pošipa koja se nastavlja ovaj tjedan. Čekajući ga da obavi neki posao u Ljubuškom sladili smo se roseom od trnjka iz 2019. saznavaši još pokoji detalj crna vina izlaze tek nakon 3- 4 pa i 5 godina kao što je slučaj ove godine sa Trnjakom iz 2016. ili Blatinom iz 2018.
U drugom nastavku o drugim vinarima, posjetu znamenitoj tekiji u Blagaju, Mostaru i završnoj svečanosti na bazenu u sportsko rekreacijskom centru", piše kolega Vjekoslav Madunić koji je posjetio 5. BLAŽ.Posebno zanimljiv je put do vinarstva a i životna filozofija Josipa Nuića. Rekao mi je sasvim iskreno da ga je na put vinarstva naveo prijatelj Miro Čorić, vlasnik Andrije, a sigurno i njegov rođak, enolog Ivan Penava. Nuić je u formativnim godinama žudio da radi isti posao kao i otac prodaju autodijelova i pripadajuće elektronike. To se i počelo ostvarivati 1989. godine i on je poput mnogih naših gastarbajtera živio na dvije adrese. Na jednoj u okolici Stugartta a drugoj u Ljubuškom. Sada je to Krems u vinarskoj pokrajini Wachau i opet Ljubuški. Cijeli život na putu koji dobro podnosi. Svoje zanimanje a kasnije i djelatno vinarstvo od početka dvije tisućitih prenio je i na djecu. Stariji Vlatko završava višu vinarsku školu a Filip, koliko sam vidio, ima mota za isti posao. Josip je bio sumnjičav već kod Vlatka - želi li to zaista raditi jer je i sam na koži osjetio što znači očeva želja. U njegovu slučaju otac je htio da postane obućar a on je žudio za prodajom. Sada je siguran da je želja starijega sina bila čvrsta i zrela a ja vidim da je tako i s Filipom.
Nuić je od onih ljudi koji razbijaju stereotipe. Zato je prvi u Hercegovini u značajnoj količini obnovio Trnjak za kojega je dobio mnoga međunarodna priznanja. To mu nije bilo dovoljno pa je prije 7-8 godina zasadio "morski" pošip koji sada daje odlične rezultate. Ali ni tu nije stao već je introducirao i Grka koji je zaštitni znak, loza Lumbarde! Očevim stopama je krenuo i Vlatko koji sada eksperimentira sa austrijskom sortom veltlinac zeleni. Siguran sam da će i to dati dobar rezultat a ja ga izazivam da krene sa plavcem malim, tek kreće sa novom sadnjom na 9 ha u Ljubuškom na parcelama nekadašnjega kombinata pa pozove Pelješane na dobar plavac u Crnopod gdje je vinarija. Inače to, moram reći, monumentalno zdanje koje su projektirali arhitekti iz bečkog studija Spitzbart&Partners polako kreće prema konačnoj realizaciji. Važno je da iduće dijelove - najsuvremeniju kušaonicu, možda i prvobitno zamišljen restoran, uz arhivu i smještajne kapacitete rade novci iz vinarije.
Bili smo u obilasku znamenitih vinograda na Dugolazama koje je krčeći Roadminerom Trencor ili po hercegovački Kamenojedom teškim 70 tona a nakon toga posadio većinu svojih sorti: blatina, merlot, CS , žilavka, krkošija, bena ali i nove pošip i grka na 28 hektara. Sedam hektara je ispred vinarije na položaju Orlovac. I eto ti već 35 a sa budućim ljubuškim nasadima oko 45 hektara. Ako sam za nekoga siguran da ide sigurnim putem sa velikim potezima, primjerice poput prijatelja Čorića, onda to mogu reći za Josipa Nuića. Znatiželje i talenta mu ne nedostaje. Inače, tamo je već počela berba pošipa koja se nastavlja ovaj tjedan. Čekajući ga da obavi neki posao u Ljubuškom sladili smo se roseom od trnjka iz 2019. saznavaši još pokoji detalj crna vina izlaze tek nakon 3- 4 pa i 5 godina kao što je slučaj ove godine sa Trnjakom iz 2016. ili Blatinom iz 2018.
U drugom nastavku o drugim vinarima, posjetu znamenitoj tekiji u Blagaju, Mostaru i završnoj svečanosti na bazenu u sportsko rekreacijskom centru", piše kolega Vjekoslav Madunić koji je posjetio 5. BLAŽ.Posebno zanimljiv je put do vinarstva a i životna filozofija Josipa Nuića. Rekao mi je sasvim iskreno da ga je na put vinarstva naveo prijatelj Miro Čorić, vlasnik Andrije, a sigurno i njegov rođak, enolog Ivan Penava. Nuić je u formativnim godinama žudio da radi isti posao kao i otac prodaju autodijelova i pripadajuće elektronike. To se i počelo ostvarivati 1989. godine i on je poput mnogih naših gastarbajtera živio na dvije adrese. Na jednoj u okolici Stugartta a drugoj u Ljubuškom. Sada je to Krems u vinarskoj pokrajini Wachau i opet Ljubuški. Cijeli život na putu koji dobro podnosi. Svoje zanimanje a kasnije i djelatno vinarstvo od početka dvije tisućitih prenio je i na djecu. Stariji Vlatko završava višu vinarsku školu a Filip, koliko sam vidio, ima mota za isti posao. Josip je bio sumnjičav već kod Vlatka - želi li to zaista raditi jer je i sam na koži osjetio što znači očeva želja. U njegovu slučaju otac je htio da postane obućar a on je žudio za prodajom. Sada je siguran da je želja starijega sina bila čvrsta i zrela a ja vidim da je tako i s Filipom.
Nuić je od onih ljudi koji razbijaju stereotipe. Zato je prvi u Hercegovini u značajnoj količini obnovio Trnjak za kojega je dobio mnoga međunarodna priznanja. To mu nije bilo dovoljno pa je prije 7-8 godina zasadio "morski" pošip koji sada daje odlične rezultate. Ali ni tu nije stao već je introducirao i Grka koji je zaštitni znak, loza Lumbarde! Očevim stopama je krenuo i Vlatko koji sada eksperimentira sa austrijskom sortom veltlinac zeleni. Siguran sam da će i to dati dobar rezultat a ja ga izazivam da krene sa plavcem malim, tek kreće sa novom sadnjom na 9 ha u Ljubuškom na parcelama nekadašnjega kombinata pa pozove Pelješane na dobar plavac u Crnopod gdje je vinarija. Inače to, moram reći, monumentalno zdanje koje su projektirali arhitekti iz bečkog studija Spitzbart&Partners polako kreće prema konačnoj realizaciji. Važno je da iduće dijelove - najsuvremeniju kušaonicu, možda i prvobitno zamišljen restoran, uz arhivu i smještajne kapacitete rade novci iz vinarije.
Bili smo u obilasku znamenitih vinograda na Dugolazama koje je krčeći Roadminerom Trencor ili po hercegovački Kamenojedom teškim 70 tona a nakon toga posadio većinu svojih sorti: blatina, merlot, CS , žilavka, krkošija, bena ali i nove pošip i grka na 28 hektara. Sedam hektara je ispred vinarije na položaju Orlovac. I eto ti već 35 a sa budućim ljubuškim nasadima oko 45 hektara. Ako sam za nekoga siguran da ide sigurnim putem sa velikim potezima, primjerice poput prijatelja Čorića, onda to mogu reći za Josipa Nuića. Znatiželje i talenta mu ne nedostaje. Inače, tamo je već počela berba pošipa koja se nastavlja ovaj tjedan. Čekajući ga da obavi neki posao u Ljubuškom sladili smo se roseom od trnjka iz 2019. saznavaši još pokoji detalj crna vina izlaze tek nakon 3- 4 pa i 5 godina kao što je slučaj ove godine sa Trnjakom iz 2016. ili Blatinom iz 2018.
U drugom nastavku o drugim vinarima, posjetu znamenitoj tekiji u Blagaju, Mostaru i završnoj svečanosti na bazenu u sportsko rekreacijskom centru", piše kolega Vjekoslav Madunić koji je posjetio 5. BLAŽ.Posebno zanimljiv je put do vinarstva a i životna filozofija Josipa Nuića. Rekao mi je sasvim iskreno da ga je na put vinarstva naveo prijatelj Miro Čorić, vlasnik Andrije, a sigurno i njegov rođak, enolog Ivan Penava. Nuić je u formativnim godinama žudio da radi isti posao kao i otac prodaju autodijelova i pripadajuće elektronike. To se i počelo ostvarivati 1989. godine i on je poput mnogih naših gastarbajtera živio na dvije adrese. Na jednoj u okolici Stugartta a drugoj u Ljubuškom. Sada je to Krems u vinarskoj pokrajini Wachau i opet Ljubuški. Cijeli život na putu koji dobro podnosi. Svoje zanimanje a kasnije i djelatno vinarstvo od početka dvije tisućitih prenio je i na djecu. Stariji Vlatko završava višu vinarsku školu a Filip, koliko sam vidio, ima mota za isti posao. Josip je bio sumnjičav već kod Vlatka - želi li to zaista raditi jer je i sam na koži osjetio što znači očeva želja. U njegovu slučaju otac je htio da postane obućar a on je žudio za prodajom. Sada je siguran da je želja starijega sina bila čvrsta i zrela a ja vidim da je tako i s Filipom.
Nuić je od onih ljudi koji razbijaju stereotipe. Zato je prvi u Hercegovini u značajnoj količini obnovio Trnjak za kojega je dobio mnoga međunarodna priznanja. To mu nije bilo dovoljno pa je prije 7-8 godina zasadio "morski" pošip koji sada daje odlične rezultate. Ali ni tu nije stao već je introducirao i Grka koji je zaštitni znak, loza Lumbarde! Očevim stopama je krenuo i Vlatko koji sada eksperimentira sa austrijskom sortom veltlinac zeleni. Siguran sam da će i to dati dobar rezultat a ja ga izazivam da krene sa plavcem malim, tek kreće sa novom sadnjom na 9 ha u Ljubuškom na parcelama nekadašnjega kombinata pa pozove Pelješane na dobar plavac u Crnopod gdje je vinarija. Inače to, moram reći, monumentalno zdanje koje su projektirali arhitekti iz bečkog studija Spitzbart&Partners polako kreće prema konačnoj realizaciji. Važno je da iduće dijelove - najsuvremeniju kušaonicu, možda i prvobitno zamišljen restoran, uz arhivu i smještajne kapacitete rade novci iz vinarije.
Bili smo u obilasku znamenitih vinograda na Dugolazama koje je krčeći Roadminerom Trencor ili po hercegovački Kamenojedom teškim 70 tona a nakon toga posadio većinu svojih sorti: blatina, merlot, CS , žilavka, krkošija, bena ali i nove pošip i grka na 28 hektara. Sedam hektara je ispred vinarije na položaju Orlovac. I eto ti već 35 a sa budućim ljubuškim nasadima oko 45 hektara. Ako sam za nekoga siguran da ide sigurnim putem sa velikim potezima, primjerice poput prijatelja Čorića, onda to mogu reći za Josipa Nuića. Znatiželje i talenta mu ne nedostaje. Inače, tamo je već počela berba pošipa koja se nastavlja ovaj tjedan. Čekajući ga da obavi neki posao u Ljubuškom sladili smo se roseom od trnjka iz 2019. saznavaši još pokoji detalj crna vina izlaze tek nakon 3- 4 pa i 5 godina kao što je slučaj ove godine sa Trnjakom iz 2016. ili Blatinom iz 2018.
U drugom nastavku o drugim vinarima, posjetu znamenitoj tekiji u Blagaju, Mostaru i završnoj svečanosti na bazenu u sportsko rekreacijskom centru", piše kolega Vjekoslav Madunić koji je posjetio 5. BLAŽ.Posebno zanimljiv je put do vinarstva a i životna filozofija Josipa Nuića. Rekao mi je sasvim iskreno da ga je na put vinarstva naveo prijatelj Miro Čorić, vlasnik Andrije, a sigurno i njegov rođak, enolog Ivan Penava. Nuić je u formativnim godinama žudio da radi isti posao kao i otac prodaju autodijelova i pripadajuće elektronike. To se i počelo ostvarivati 1989. godine i on je poput mnogih naših gastarbajtera živio na dvije adrese. Na jednoj u okolici Stugartta a drugoj u Ljubuškom. Sada je to Krems u vinarskoj pokrajini Wachau i opet Ljubuški. Cijeli život na putu koji dobro podnosi. Svoje zanimanje a kasnije i djelatno vinarstvo od početka dvije tisućitih prenio je i na djecu. Stariji Vlatko završava višu vinarsku školu a Filip, koliko sam vidio, ima mota za isti posao. Josip je bio sumnjičav već kod Vlatka - želi li to zaista raditi jer je i sam na koži osjetio što znači očeva želja. U njegovu slučaju otac je htio da postane obućar a on je žudio za prodajom. Sada je siguran da je želja starijega sina bila čvrsta i zrela a ja vidim da je tako i s Filipom.
Nuić je od onih ljudi koji razbijaju stereotipe. Zato je prvi u Hercegovini u značajnoj količini obnovio Trnjak za kojega je dobio mnoga međunarodna priznanja. To mu nije bilo dovoljno pa je prije 7-8 godina zasadio "morski" pošip koji sada daje odlične rezultate. Ali ni tu nije stao već je introducirao i Grka koji je zaštitni znak, loza Lumbarde! Očevim stopama je krenuo i Vlatko koji sada eksperimentira sa austrijskom sortom veltlinac zeleni. Siguran sam da će i to dati dobar rezultat a ja ga izazivam da krene sa plavcem malim, tek kreće sa novom sadnjom na 9 ha u Ljubuškom na parcelama nekadašnjega kombinata pa pozove Pelješane na dobar plavac u Crnopod gdje je vinarija. Inače to, moram reći, monumentalno zdanje koje su projektirali arhitekti iz bečkog studija Spitzbart&Partners polako kreće prema konačnoj realizaciji. Važno je da iduće dijelove - najsuvremeniju kušaonicu, možda i prvobitno zamišljen restoran, uz arhivu i smještajne kapacitete rade novci iz vinarije.
Bili smo u obilasku znamenitih vinograda na Dugolazama koje je krčeći Roadminerom Trencor ili po hercegovački Kamenojedom teškim 70 tona a nakon toga posadio većinu svojih sorti: blatina, merlot, CS , žilavka, krkošija, bena ali i nove pošip i grka na 28 hektara. Sedam hektara je ispred vinarije na položaju Orlovac. I eto ti već 35 a sa budućim ljubuškim nasadima oko 45 hektara. Ako sam za nekoga siguran da ide sigurnim putem sa velikim potezima, primjerice poput prijatelja Čorića, onda to mogu reći za Josipa Nuića. Znatiželje i talenta mu ne nedostaje. Inače, tamo je već počela berba pošipa koja se nastavlja ovaj tjedan. Čekajući ga da obavi neki posao u Ljubuškom sladili smo se roseom od trnjka iz 2019. saznavaši još pokoji detalj crna vina izlaze tek nakon 3- 4 pa i 5 godina kao što je slučaj ove godine sa Trnjakom iz 2016. ili Blatinom iz 2018.
U drugom nastavku o drugim vinarima, posjetu znamenitoj tekiji u Blagaju, Mostaru i završnoj svečanosti na bazenu u sportsko rekreacijskom centru", piše kolega Vjekoslav Madunić koji je posjetio 5. BLAŽ.Posebno zanimljiv je put do vinarstva a i životna filozofija Josipa Nuića. Rekao mi je sasvim iskreno da ga je na put vinarstva naveo prijatelj Miro Čorić, vlasnik Andrije, a sigurno i njegov rođak, enolog Ivan Penava. Nuić je u formativnim godinama žudio da radi isti posao kao i otac prodaju autodijelova i pripadajuće elektronike. To se i počelo ostvarivati 1989. godine i on je poput mnogih naših gastarbajtera živio na dvije adrese. Na jednoj u okolici Stugartta a drugoj u Ljubuškom. Sada je to Krems u vinarskoj pokrajini Wachau i opet Ljubuški. Cijeli život na putu koji dobro podnosi. Svoje zanimanje a kasnije i djelatno vinarstvo od početka dvije tisućitih prenio je i na djecu. Stariji Vlatko završava višu vinarsku školu a Filip, koliko sam vidio, ima mota za isti posao. Josip je bio sumnjičav već kod Vlatka - želi li to zaista raditi jer je i sam na koži osjetio što znači očeva želja. U njegovu slučaju otac je htio da postane obućar a on je žudio za prodajom. Sada je siguran da je želja starijega sina bila čvrsta i zrela a ja vidim da je tako i s Filipom.
Nuić je od onih ljudi koji razbijaju stereotipe. Zato je prvi u Hercegovini u značajnoj količini obnovio Trnjak za kojega je dobio mnoga međunarodna priznanja. To mu nije bilo dovoljno pa je prije 7-8 godina zasadio "morski" pošip koji sada daje odlične rezultate. Ali ni tu nije stao već je introducirao i Grka koji je zaštitni znak, loza Lumbarde! Očevim stopama je krenuo i Vlatko koji sada eksperimentira sa austrijskom sortom veltlinac zeleni. Siguran sam da će i to dati dobar rezultat a ja ga izazivam da krene sa plavcem malim, tek kreće sa novom sadnjom na 9 ha u Ljubuškom na parcelama nekadašnjega kombinata pa pozove Pelješane na dobar plavac u Crnopod gdje je vinarija. Inače to, moram reći, monumentalno zdanje koje su projektirali arhitekti iz bečkog studija Spitzbart&Partners polako kreće prema konačnoj realizaciji. Važno je da iduće dijelove - najsuvremeniju kušaonicu, možda i prvobitno zamišljen restoran, uz arhivu i smještajne kapacitete rade novci iz vinarije.
Bili smo u obilasku znamenitih vinograda na Dugolazama koje je krčeći Roadminerom Trencor ili po hercegovački Kamenojedom teškim 70 tona a nakon toga posadio većinu svojih sorti: blatina, merlot, CS , žilavka, krkošija, bena ali i nove pošip i grka na 28 hektara. Sedam hektara je ispred vinarije na položaju Orlovac. I eto ti već 35 a sa budućim ljubuškim nasadima oko 45 hektara. Ako sam za nekoga siguran da ide sigurnim putem sa velikim potezima, primjerice poput prijatelja Čorića, onda to mogu reći za Josipa Nuića. Znatiželje i talenta mu ne nedostaje. Inače, tamo je već počela berba pošipa koja se nastavlja ovaj tjedan. Čekajući ga da obavi neki posao u Ljubuškom sladili smo se roseom od trnjka iz 2019. saznavaši još pokoji detalj crna vina izlaze tek nakon 3- 4 pa i 5 godina kao što je slučaj ove godine sa Trnjakom iz 2016. ili Blatinom iz 2018.
U drugom nastavku o drugim vinarima, posjetu znamenitoj tekiji u Blagaju, Mostaru i završnoj svečanosti na bazenu u sportsko rekreacijskom centru", piše kolega Vjekoslav Madunić koji je posjetio 5. BLAŽ.
Josip Nuić vinar iz Ljubuškog (Crnopodi) Foto: Vjekoslav Madunić