Crn bel crn bel ...dozivaju ptice iz Galovićeve pjesme o vinogradu, ljetu koje je prošlo a dolazi berba...Na jednoj takvoj u četvrtak 9. rujna skupila se hrabra grupa novinara u kojoj je bio i kolega Vjekoslav Madunić. Trebalo je poći u berbu portugisca u Lokošin dol u podnožju Plješivice kod vinara Josipa Braje.
Po lijepu vremenu uz nazočnost gradonačelnika Jastrebarskog Zvonimira Novosela, voditeljice odsjeka za ruralni razvoj Zagrebačke županije Gordane Matašin, predsjednika Udruge portugisca Tomislava Haramije i velikog broja novinara, ubrani su prvi grozdovi iznad vinarije Braja. Vesela atmosfera, djevojke u narodnim nošnjama, trio "domaćih dečki"koji su nas razgalili pjesmom kroz nekoliko sati, dobra hrana i vina portugizac i rajnski rizling 2020. iz domaćinova podruma - sve je to bilo priređeno u slavu toga mladog vina. Inače, u samoj Udruzi je 17 vinara sa oko 35 hektara trsova portugisca. Oko 15 je u vlasništvu nekadašnjega podruma u Mladini tako da se računa na ukupno 50 hektara te sorte u tom kraju. Na tržište će za mjesec dana izići sa zajedničkim punjenjem Selekcije a 5-6 vinara iz Udruge imat će i samostalne boce. Predviđeno je zajedničko predstavljanje u Zagrebu sredinom listopada, a desetak dana kasnije krenut će i prodaja.
Obitelj Braje - Josip mama Ivana, Iva i Ivan, Foto: Vjekoslav Madunić/osobna arhiva Plešivica, Foto: Vjekoslav Madunić/osobna arhiva
Pješivičani su svjesni da imaju sortu koja se u neznatnim količinama uzgaja još ponegdje u Hrvatskoj, koja bi mogla rasti u količinama ali po riječima tajnika Udruge Željka Gregorića većina neće nadopunjavati vinograde zbog veće proizvodnje. Ima tome više razloga, a najvažniji je da portugizac sada na tržištu traje, ali i zbog tolike količine - nekoliko mjeseci a oni moraju prodavati cijele godine i zato se okreću više drugim sortama. Kako smo bili na imanju Josipa Braje, bratić Robert je nekoliko stotina metara dalje. Bila je to prilika da zavirim u podrum. Redom smo probali, osim već spomenute dvije vrste, graševinu, chardonnay, pinot bijeli i veltlinac crveni. Pristojna su to vina na kojima će trebati još raditi, a najviše nas je zaintrigirao veltlinac crveni-roter veltliner (kojega imaju oko 450 trseka) austrijska sorta vrlo popularna u svojoj domovini. Zanimljivog okusa u većim količinama, ima ga i Robert, mogao bi biti zanimljiv za hrvatsko tržište. Vinariju, nakon smrti oca Josipa, vodi sin istoga imena uz pomoć majke Ivanke, setre Ive ( magistrice agronomije) nekadašnje vinske kraljice iz 2013., brata Ivana i sestara Marine i Marije. Gdje se vinske ruke slože...da,da - sve se može! Ukupno imaju na više pozicija oko 15500 trsova ( najviše je graševine 4000, portugisca 2500, chardonnaya 1300, bijeloga pinota oko 2 tisuće i drugih) pa je godišnja proizvodnja od 15 do 20000 litara. Plasman na kućnom pragu a od 2018. su u više kafića i restorana u Zagrebu. Tijekom godina bilo je više priznanja, a ovdje spominjem dva: posljednji su pobjednici - šampioni nekada veoma posjećenog Sajma portugisca u Boćarskom domu 2009. godine. Zar je toliko prošlo!? Te titula najboljega vina Zagrebačke županije 2012. s rajnskim rizlingom (kasna berba 2011.) Kažu mi da zadnju riječ u pravljenju, da ne kažem kreaciji vina ipak imaju mama i Iva. Razgovaram sa Josipom i vidim da ima volju nastaviti taj nimalo lagani posao , unatoč majčinoj skepsi koja bi htjela da njezina dobro školovana djeca idu putevima svojih škola. Probali smo na kraju i pjenušac sa bazom portugisca koji još treba odležati. Josip prati trend plješivičkih vinara koji su kao regija, ako izuzmemo cijelu Istru, najuspješniji i najpropulzivniji danas u Hrvatskoj. Imena Tomac, Krešo Ivančić, Šembera, Korak i ne kao posljednji, dapače, Franjo Kolarić su garancija kvalitete. A njima se može pridružiti još sigurno desetak vinara...
Sestra s braćom Baje u podrumima Foto: Vjekoslav Madunić / osobna arhiva
Put nas je dalje vodio u Bačvariju Golub u centru Jastrebarskog. Ondje Milivoj Golub sin nastavlja tradiciju pravljenja drvenih bačava preuzetu od svoga oca Mirka koji se osamostalio još 1962. godine. Dakle, dogodine pola stoljeća rada i tradicije. Puno smo naučili za nešto više od pola sata o izradi još i danas, rostfraju unatoč, traženih posuda za vino ali i rakiju. Saznali smo da su uzdužne daske najčešće od akacije i hrasta - dužice, a poklopac i dno se nazivaju denarice. Da bi se omogućilo svijanje dasaka one moraju najprije biti dobro natopljene a onda se unutar posloženih dasaka s obručem pali vatra, koja će omogućiti svijanje. Negdje se to radi smo jednom, vjerojatno gdje je industrijska proizvodnja, a kod Goluba čak triput. To paljenje se naziva tostiranje. Kubik dobro sasušenih hrastovih dasaka, starih oko 4 godine, stoji 18000 kuna. Poučava nas Milivoj: što je god gušći, to je bolja bačva, a najbolje je hrastovo drvo. Vinari danas puno naručuju barrique od 225 litara ali i 500 pa sve do 3000 litara koje smo mogli ondje vidjeti. Kada se zbroje sati rada na bačvi (radi se više njih odjednom u etapama) ispada u prosjeku jedna bačva dnevno! Nema tu inflacije proizvoda.
Bačvar Milivoj Golub Foto: Vjekoslav Madunić / osobna arhiva
Opraštamo se sa dvojicom majstora koji složno nastaviše nabijati željezni obruč uokolo i krećemo prema Gorici Svetojanskoj u jednu od područnih škola Osnovne škole Ljubo Babić iz Jastrebarskog. Ondje nas dočekuje iznimno simpatična i lijepo govoreća učiteljica Jasna Vojvodić. Stručno i s puno entuzijazma pokazuje nam nedavno obnovljenu školu sagrađenu još 1903.godine. Lijepe prozračne učionice, a u potkrovlju Etno kutak u kojemu djeca izbliza mogu vidjeti kako su nekada živjeli njihove bake i djedovi. Zbirka bogata a predstavljačica rječita. Prisjetio sam se i ja mnogih predmeta iz moga djetinjstva na selu. Istina u Dalmaciji, ali i ondje je bila pegla na žar koju smo nazivali sumpreš - kao i ovdje.
U Eko muzeju, Foto: Vjekoslav Madunić/osobna arhiva
Jasna Vojvodić, Foto: Vjekoslav Madunić/Osobna arhiva
Još koja snimka i knjiga dojmova i krećemo prema Mlinarevoj iži, obnovljenom mlinu (nekada ih je bilo dvadesetak, na izvoru Jane. Tamo nas je dočekao još jedan Jasnin suradnik Božidar Matasić. Obnavljamo znanje i sjećanja kako su mljeli naši stari. Još poneka prostorija poput one za mladi par u kući i polako odlazimo napuštajući plešivički kraj na ovom eno-etno poučnom putovanju.
I znamo da leto otišlo je ,eto- Baš kakti vu snu... Crn-bel...crn-bel