Uvijek, iznova, kada dolazim u ovaj grad fascinira me njegov zemljopisni položaj. Nisu bili naivni oni koji su prvi stigli na susretište Save i Dunava, ondje gdje "Dunav ljubi nebo" a uokolo kilometrima u širinu i dužinu sa istočne strane su brežuljci koji mu daju tu raznovrsnost. Od nepoznatog neandertalca iskopanog na temeljima palače Albanija 1938. (to je centralno mjesto Terazija), ostataka naselja u Vinči oko 4800 g.prije nulte godine, preko keltskih plemena 3 stoljeća prije Krista i rimskog Singidinuma koji podjelom Rimskoga carstva ostaje u istočnom bizantskom dijelu, ljudi koji su tu živjeli prepoznali su ljepotu i raznovrsnost ovog dominantnog položaja...I danas kad ulazimo autobusom, nekada vlakom kojega više nema?!, sa zapadne strane prepoznajemo taj izduženi greben već iz daljine sa Sabornom crkvom i Meštrovićevim Pobjednikom na Kalemegdanu. Ali i ogromnim neboderom kojega zovu kula podignutom iz megalomanstva ne iz potrebe. Prije desetak godina kada se najavljivala ta građevina veliki srpski umjetnik Vladimir Veličković zavapio je iz Pariza preko cijele naslovnice kulture u Politici." Ne gradite tu kulu ko boga vas molim!". Nisu ga poslušali...Ipak ni kula ni neke druge interpolacije u blizini ne mogu i neće naškoditi "Beogradu na brdima", Knez Mihajlovoj, Zelenoj i Bajlonijevoj pijaci, Skadarliji i Dorćolu, Ateljeu 212 i Jugodrp-u, Tašmajdanu i Slaviji...i još mnogim prepoznatljivim meni dragim dijelovima grada. Tako ga ja doživljavam već godinama od otprilike 1977. kada sam prvi puta doputovao u željezničku stanicu koje danas više nema pa do prošloga tjedna kada sam četiri dana ponovno hodao Njegoševom ulicom (Idoli) i svim drugim dragim mjestima kojih sam dio nabrojio ali jasno ne stane sve.
Prvu večer dogovorno sa menađericama Tri šešira Sanjom Božić i Radmilom Tričković sam bio u omiljenom mjestu mnogih hrvatskih turista, posebno Zagrepčana. Restoran na ovome mjestu, koji je jasno djelomice mijenjao izgled i veličinu, spominje se prvi puta 1864. pa je ove godine napunio 160 godina! Svi znamo da je Skadarska ulica puna noćnih lokala oduvijek bila ,pogotovo početkom 20. stoljeća, okupljalište mnogih željnih dobrih jela, zabave i pjesme. Danas su tamo dva spomenika Đuri Jakšiću i odnedavno Tomi Zdravkoviću a od cijeloga niza Hrvata vrijeme i inspiraciju su ondje tražili Augustin Ujević i Anton Gustav Matoš. Među više lokala posebnu ulogu starosjedioca i predvodnika imaju "Tri šešira"upravo zbog popularnosti kroz sva ova protekla desetljeća. Ovo je prilika da se zahvalim i dugogodišnjoj menađerici Milici Petković sa kojom sam odlično surađivao a ona je odnedavno dostigla godine za mirovinu i bavi se svojom unučicom. Sretno Milice!
Večernji menu nisam htio opterećivati mesom po principu lagano prije spavanja. Pa je odabir bio pohovana paprika punjena sirom (u kojemu je bilo crvene sitno sjeckane paprike, urnebes salate ljutenice i pavlake/vrhnja). Kružno savijena pita punjena sirom ispod sača plus kiselo mlijeko a šopska salata je uvijek u planu i na stolu. Po preporuci konobara Dragana pio sam Rubinovu Amante Auroru (85% sauvignona i 15% chardonnaya). Bila je to odlična mješavina i što nije zanemarivo koju poslužuju na čaše. Od toplih predjela posebno sam se radovao pohovanoj/pohanoj paprici koju sam za vojničkih dana prvi puta probao 1981. i ostao njezin fan. I nisam bio razočaran, naprotiv. Pita je ukusno napravljena a kiselo mlijeko daje dodatni gastronomski štih. Porcije su obilne pa sam od oba jela pola ponio sa sobom. Bilo je naravno i pjesme i tamburaša a moje susjede dvije Francuskinje za susjednim stolom učio starogradskoj balkanskoj baštini sa srpskim štihom. Od meni omiljene Pobraše se vinogradi, preko Tome Zdravkovića, Nade Obrić do Harisa Đinovića...I svidjele su se pjesme Alissi, Violeti i Jane toliko da su naučile stavljati novce na violinu. Međunarodna kulturna razmjena uz osmijeh i pjesmu. Kada je lokal pun tamo znaju biti od 4 do 6 sastava u isto toliko prostorija ukupnog kapaciteta 400 mjesta (300 u zatvorenom i 100 na terasi). Pitao sam kako se zovu? Odgovor: Tri šešira. Predlažem da svaki sastav nosi ime nekoga dijela Beograda Momci sa Dorćola, Starogradska ekipa, Kalemegdanski muzikanti...Bilo bi raznovrsnije i prepoznatljivije. Sutradan za ručkom u razgovoru sa Radmilom sam doznao spomenute brojke, muzika kreće već od 14 i traje do 02. Između zalogaja i poziva za rezervacije doznajem da imaju još jedan lokal na Skadarliji- Zlatni bokal koji prima na terasi i dva nivoa unutra oko 200 gostiju. Najveći dio gotovo 90% posjetitelja su stranci u kojoj gosti iz bivših Republika čine značajan dio, prednjače Slovenci i Hrvati a ostali su iz ostatka Europe i drugih kontinenata. Sutradan za ručak sam nakon dobre, osvježavajuće riblje juhe, odabrao Smuđa na smederevski način.
Više puta sam u Hrvatskoj jeo smuđa sa žara ali ovaj je sa čvrstom teksturom i mesom koje asocira na bijelu morsku ribu bio najbolji do sada. U prilogu svježe povrće i pečeni krompir, moravska salata (crvena oljuštena pečena paprika, sitno isjeckani paradajz, ljuta pečena papričica, bijeli luk i uobičajeni ulje i ocat). Puno sam puta u Beogradu jeo šopsku a sada znam da će mi favorit slijedećega puta biti- moravska salata. Na kraju slatko i meni omiljena tufahija-slatkasta kuhana jabuka punjena orasima te vrhnje na vrhu kolača. Ocjena pet plus kao i ostala hrana, ambijent i posluga ta dva dana.
Kiku Stanojlovića sam upoznao prije 15-estak godina kada je sa svojom ekipom umjetnički i eno gastro oživio nekada boemski dio Beograda Savamalu. Još od tih vremena preferirao je Jam session nadopunjen vinom i hranom. Ovoga puta ispred novijega hotela Radisson-Old Mill Belgrade priredio je vrlo posjećeni festival pod nazivom Pink& Bublle Jam koji je, kako mu ime kaže, preferirao rose vina i pjenušce. Jasno, našla su se tu i poneka bijela i crvena vina. Mnoštvo vinoljubaca uplesali su DJ-evi Vladimir Dragaš i Aleksandar Aćimović. Predstavilo se 30-etak vinskih brendova najviše iz Srbije te nekoliko uvoznika francuskih, talijanskih i portugalskih vina. I ovaj puta se potvrdilo da organizacija u rukama Stanojlovića daje odličan miks vina i muzike...Samo naprijed Kike!
U subotu popodne i navečer imao sam u planu posjetiti dva mjesta i uspio sam stići na oba. U centru nasuprot Šumatovca a na putu za Atelje 212 i Srpsku kavanu nakon što je više od desetljeća bio zatvoren ponovno sam uživao u hrani kultnog Grmeča. Prvoga dana svratio sam na dvije Zarićeve vrhunske dunjevače a tog poslijepodneva na jednostavnu pljeskavicu (bez punjenja), prebranac i salatu od paradajza i sira. Sve je bilo korektno spremljeno u obilnim porcijama. Po preporuci konobara, a ja bio tamo bar tri puta, pio sam odličan talijanski rizling vinarije Kiš iz Sremskih Karlovaca. Vinariju koju su sa grbom osnovali davni preci 1801.podigao je do sadašnje razine legendarni Franjo Kiš a danas je vodi njegov uspješni unuk. Posebno su poznati po aromatiziranom vinu bermet uz bar još 5 različitih sorti ( posebno se zadnjih godina ističu višekratno nagrađivani rose-i i grašac, talijanski rizling). Grmeč je kultno sastajalište mnogih umjetnika (najviše glumaca i režisera, književnika, pjevača i drugih branši). Na fotografiji prepoznat ćete jedan mali dio od oko 130 portreta na zidovima restorana.
I naposlijetku na kraju članka ali ne i na zadnjem mjestu, naprotiv, prvom po ukupnom doživljaju -Lafayett. Kako sam po drugi puta bio ondje, prvi puta 2022., i sada ponovno pišem o tom čarobnom mjestu pokušavam pronaći najbolji izraz, e da bi se opisao taj klub, restoran, cabaret...Zbog toga koristim citat Aleksandra Kajmakovića, osnivača i idejnog tvorca ovog koncepta stvorenog da oduševi posjetitelja:" ...Lafayett...nije samo restoran niti je samo klub, on je jedinstveni i originalni koncept kome je glavni cilj da "napadne"sva čula gosta. Uspeli smo da u jednom prostoru stvorimo gastronomsko i pozorišno carstvo koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim". I doista program koji je počeo oko 21.30 i trajao do mog odlaska u 01, puna 3.5 sata bombardira sva čula vizualno, slušno, mirisno i okusno što se tiče hrane i pića...Nema prekida, ili ako ga je jednom i bilo toliko je kratko trajao da i ne primjetite. Cirkuske akrobacije, pjevačice i pjevači (pobjednici srpskog Voice-a) plesačice i plesači iz beogradskog kazališta koji se pojavljuju sa tri strane, na četvrtoj je pozornica rade takav slijed događanja da taman kad si pomislio da ćeš predahnuti uz čašu vrhunskog vina dolazi još bolji ili zanimljiviji, ovisi o ukusu, dio programa. Sve je izvanredno dobro sinkronizirano bez zastoja a u više točaka uključuju se i svi konobari i šankeri.
. "Totalni nogomet" pardon totalna kreativna zabava. Do mog povišenog stola sjedilo je društvi naših ljudi uglavnom muškaraca sa svojim azijatskim pratiljama. Naime, svi rade u Hong Kongu i kad dođu kući željni su prave zabave i vrhunske kuhinje kako mi reče Slobodan. A kuhinja je internacionalna kao i vinska karta.
Kao fetivi ljubitelj tatarskog naručio sam Prime beef tatar- Tatar biftek na hrskavom pave krompiru sa perlama od tartufa 2950 RSD. To odlično jelo spario sam sa čašama crnog, najprije Veliko rdeče 2016 12.5% alkohola jednog od najpoznatijih slovenskih vinara Aleša Kristančiča iz Dobrave. Lijepo vino složeno od merlota, CS-a i crnog pinota u podjednakim omjerima. Druga čaša je bila iz srpske vinarije Tri oraha sa 14% alkohola i kupažirano od CS-a, merlota i cabernet franca. Ovo vino je bilo najmanje 5 pa i više godina u bačvi. Imalo je oznaku Veliko vino ali nisam pronašao godište.
Slijedili su Tortelini u puteru sa tartufima (Tortelini sa junećim obrazima u puter parmezan sosu sa svježim crnim tartufima), cijena 4100 RSD. Upravo ono što sam i očekivao od ovako napravljenog sosa, tortelini sa junećim obrazima prvoklasno napravljeni. Tu je već stigla četvrta i peta čaša bijeloga vina. Vistamare Gaja (talijanski vermentino) čaša 3640 dinara, Veliko belo Goriška brda (sauvignon blanc i pinot grigio) i još ponešto...Do Lemon tarta kao delikatese za kraj nisam stigao. Inače sam glazbeni uvod na početkiu je poznati srpski saksofonist Đole uz pratnju dobro potkovanog DJ-a. A onda kako sam u uvodnom dijelu naglasio vatromet najrazličitijih točaka, nisam brojio ali se brojka kreće prema kraju na više od trideset. Sjajno raspoloženje u cijeloj dvorani , provodni program na engleskom jeziku i završna ocjena ovakav program ne samo na Balkanu već i šire do Budimpešte i Beča ima samo Beograd. Svaka čast svim izvođačima, osoblju i posebna zahvala Saši Pejiću koji su mi omogućili nestvarnu noć sa subote na nedjelju 7./8. srpnja u Beton hali blizu rijeke Save. Lafayett Beograd je čarobna priča. Katkada, na tri sata, treba vjerovati u bajke... Da li mi je nešto nedostajalo. Da, beogradska kazališta koja su završila sezonu i krenula na odmor.
Comments