Kada su prije 25 godina Nenad Jandrić, Rada Vnuk, Zvonimir Zoričić, Božidar Orešković, Neven Frangeš i August Faulend Heferer krenuli sa idejom scene Amadeo i početnim predstavama u atriju Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja nisu mogli ni slutiti da će ljetno mrtvilo zagrebačkog kulturnog života biti tako efektno reanimirano kroz ta dva i pol desetljeća. Danas scena Amadeo okuplja gotovo sve hrvatske glazbenike i dio odličnih glumaca sa monodramama te najvrjednije djelatnike kulturnoga života iz našega susjedstva. Nabrojit ću dio ovih potonjih: Stefan Milenković, Amira Medunjanin, Miroslav Tadić, Merima Ključo,Petrit Ceku i drugi...Scena Amadeo je dobila ime po velikom zagrebačkom županu Antunu AMADEU de Varkonyu koji je vodio teatar na kraju današnje Demetrove, povijesno još i Blatne te Kazališne ulice, od 1797. do 1834. godine. Njegova 37 godina duga djelatnost u kulturi/kazalištu je više od stoljeće i pol kasnije 2000. nagrađena isticanjem imena i djela.
Ja sam počeo posjećivati predstave i koncerte prije otprilike 20-etak godina, ispočetka 3-4 da bih zadnjih godina dostizao dvocifrenu brojku. Od ovogodišnjega programa istaći ću 5-6 događanja. Četvrti koncert u srpnju, nakon početnog Mateja Meštrovića i Zagrebačkih solista koji nisam uspio vidjeti/poslušati, bio je koncert velikog Stefana Milenkovića uz klavirsku pratnju Natalije Mladenović. Milenković je još jednom u Zagrebu potvrdio svoju virtuoznost a vrijedi istaknuti njegove monologe prije slijedeće kompozicije koji su duhoviti, puni informacija o djelu i kompozitoru kao u slučaju poljskog kompozitora Henryka Wieniawskog prije Varijacije na originalnu temu i Legende opus 17. Posebno prije Tartinijeve barokne sonate Đavolji triler koja je obavijena mitskim skladateljevim snom. Uživali smo još u Trećoj sonati u Es duru Ludwiga van Beethovena i završnoj Tzigane Mauricea Ravela. Prije gotovo 40 godina, točnije 1985. u Zagrebu u HGK-u smo organizirali tada osmogodišnjem Stefanu koncert!, voditelj Kluba prijatelja ozbiljne glazbe Siniša Hrestak, prof i ja. Za glasovirom ga je pratila majka Lidija Kajaco. Milenković je između ostalih usavršavanja na svom instrumentu završio i školovanje na Julliardu. Svirao je na violini Giovannija Battiste Guadagninija iz 1783. a odličan suport za klavirom imao je od Natalije Mladenović.
Dan poslije imali smo sreću i zadovoljstvo slušati sjajnu portugalsko-brazilsku pjevačicu Amaliju Baraone uz pratnju vrhunskog brazilskog gitariste Vitora Garbelotta. Koncert je naslovljen "Radames& Jobin dva majstora brazilske glazbe". I bilo ih je čak četvero, spomenuti skladatelji i dvoje solista! U dijelu programa im se pridružio i Petrit Ceku na gitari. Amalia je rođena u Portugalu, odrasla u Brazilu a posljednjih godina živi u više zemalja na Balkanu uključujući Hrvatsku. Odlična interpretatorica bossa nove i popularne brazilske glazbu u što smo se imali priliku uvjeriti te večeri u Demetrovoj 1.
Slušao sam ponovno i Miroslava Tadića dvadeset godina nakon prvog nastupa na Amadeu. Tadić je vrhunski glazbenik sa posebnim senzibilitetom za makedonsku glazbu iz zemlje koju službeno moramo zvati Sjeverna Makedonija. Koncert je naslovio "Izvori: 20 godina na sceni Amadeo". Prisjećam se u ovom trenutku upravo tih nekoliko makedonskih kompozicija u njegovoj interpretaciji koje smo nagradili burnim pljeskom i višekratnim pojavljivanjem na pozornici: Jovano, Jovanke , Eleno Kerko Eleno, Uči me majko, Karaj me, More Sokol pie...Drugi koncert je održao 18.kolovoza "Across the Borderline" sa violinisticom Yvette Holzwarth. Tadić često nastupa i sa drugim značajnim umjetnicima ovoga podneblja: Vlatko Stefanovski, Rade Šerbedžija....
U ponedjeljak 2.rujna Boris svrtan je maestralno izvodio predstavu "Vlado Gotovac-moj slučaj"koju je dramatizirao, režirao i briljantno odglumio. Svi znamo da je u hrvatskom društvu Gotovac moralna vertikala, pojam ljudskog poštenja čak i u politici...ovdje ću citirati dio iz programske knjižice:..."ovo živo sjećanje na Vladu Gotovca može biti poziv na elementarnu moralnost, na ljudsku odgovornost, na uljuđenost, zagubljenu plemenitost i hrabrost..."Svrtan je izuzetno dojmljivo prenio sjećanja iz godina djetinjstva, glumačkih pokušaja koji su završili ovacijama, Imotskog...I onoga drugog tmurnog dijela od hapšenja u siječnju 1972., zatvora u Staroj gradiški, potpunog odsluženja kazne ne tražeći pomilovanje, drugog ulaska u zatvor do znamenitog govora na trgu ispred 5.Armijske oblasti u Zagrebu koji čujemo na početku i završetku ove monodrame. Već sam upotrijebio epitete za Svrtanovu glumu u kojoj je pronašao mjesta i za Balade Petrice Kerempuha uklopljene u životnu zbilju velikog književnika i političara, Gotovčeva pisma kćeri itd. Velika predstava Svrtana koju je sam dramatizirao, režirao i glumio...
Naposlijetku ali ne i manje važno životopis sa književnošću najveće hrvatske pjesnikinje 20. stoljeća Vesne Parun u odabiru tekstova, biografskih činjenica i glumi Vesne Tominac Matačić pod nazivom "Ja koja imam nevinije ruke" parafrazirajući naslov najpoznatije Paruničine pjesme Ti koja imaš nevinije ruke. Monodramu je režirao Ivan Leo Lemo.
Vesna Tominac je samozatajna umjetnica koje je bilo PREmalo u kazalištu, televiziji i filmu s obzirom na njezinu nadarenost i glumačke sposobnosti.
"Šteta, nepovratno šteta..."kaže jedan Arsenov stih i znam da se ona ne bi tek tako složila u ocjeni . Dopuštam si ovo jer smo zajedno radili i pogledao sam onoliko malo predstava koliko ih je bilo. Također konstatirati ću da ništa nije nepovratno jer je još bar 20-setak godina pred njom u glumačkom vijeku. Ali pogledajmo kako je Vesna donijela svoju pjesnikinju. U jednostavnoj dominirajućoj haljini, sa malim scenskim rekvizitorijem , globusom na podu i simboličkih 40 vrećica ostavštine. Vesna pogotovo u prvih pola sata kad smo je mogli dobro čuti dominira emocijom, izražajnošću, uvjerljivošću u životu djevojke koja odrasta na Zlarinu u patrijahalnoj sredini. Ipak njezina majka zarađuje novac da bi ona mogla podukom učiti francuski jezik jer njezin otac Ante je često premještan kao općinski činovnik a to je značilo i premještanja obitelji: Biograd na moru, Šolta, Split, Šibenik kod rodbine. Prve ljubavi, prva iskustva Zlarin, Brač. Premještamo se u ratni Zagreb 1943 Parun ima 21 godinu. Tu je upisala i studij Romanistike koji kao i Filozofiju (1945) nije završila zbog čestih selidbi u poslijeratnim godinama.
Pjesnikinja je imala više nesretnih ljubavnih veza. U Bugarskoj od 1962. do 67. je bila u braku. Slijede godine Zagreba-Studentski grad do 2000. kada odlazi u Stubičke toplice u kojima će ostati do smrti 2010. Kako je sama rekla živjela je težak život te je iskusila više patnji i stradanja nego radosti. Vesna Tominac nam je te životne činjenice, snoviđenja i maštanja jedne talentirane ali nesretne žene prenijela izuzetno dojmljivo, uživljeno u svakom trenutku vladajući scenom i riječima. Nažalost protiv tehnike nije mogla stoga na kraju molba i Amadeu i Vesni da je dogodine, ako ne prije, vidimo i čujemo u primjerenom prostoru sa primjerenim zvukom.
Još ostaje nekoliko predstava do kraja te moram istaknuti veliki doprinos glavnog bosa Nenada Jandrića, njegovih sinova i cijele tehničko-scenske ekipe. Vidjeli se dogodine!
Comments